Audio mezetluk
Život je doživotna robija ?
Tehching Hsieh ili Sam Hsieh, opsjednut je idejom vremena koje neumitno prolazi. konzumiraš ga i umreš, govorio je. Ovo nihilističko shvatanje mu je bilo neprihvatljivo. Mora postojati nešto između te dvije radnje. Nešto dublje, duhovno, a u isto vrijeme opipljivo i vrijedno konzumacija. Posmatrajući svijet oko sebe koji se letargično srodio sa ovom činjenicom , a ne nalazeći odgovore u ljudima i znanju svog vremena, osjetio je dužnost i obavezu da taj fenomen potanko istraži. Ulazi u vode konceptualne umjetnosti i smišlja performanse da lakše dočara svoja zapažanja. Svoj najpoznatiji komad pod nazivom Sat započeo je 11. Aprila 1980. u 07:00. Kao jedinicu vremena izabrao je godinu. Sa prirodne strane, to je vrijeme koje zemlji treba da obiđe pun krug oko sunca. Sa ove duhovne, ljudima bliže strane, u toj jedinici izražavamo naše godine, važne događaje i planove. U svom stanu instalirao je stroj u kojeg se stavi kartica koja bilježi vrijeme otkucavanja. Nešto nalik uređajima u tramvaju. Pravila igre su bila da će sljedećih 365 dana, svaki sat, stavljati karticu u mašinu koje će zabilježiti vrijeme i datum. Potom, obući će svoj zatvorski kombinezon i fotoaparatom, ošišan do glave, napraviti portret. Zbog samonametnutih uslova, neće izlaziti iz stana duže od petnaest minuta, ni spavati duže od petnaest minuta.
Kada se sve fotografije portreta stave na brzu traku a bilo ih je ukupno 8760, dobijemo kratki dokumentarni film od 6 minuta. Na tom filmu, vidimo kako mu raste kosa, kazaljka za minute se ubrzano okreće a tijelo manično pleše po platnu.
***
Na šta nam je ovaj konceptualni umjetnik želio da ukaže sa ovim performansom ?
Svoje istine nemam. Pišem i brišem po ko zna koji put zaključke, uglavnom nametnute. One koje sam čuo ili pročitao istražujući ovaj komad. Nisu loše. Priča se uglavnom lomi na dva koplja.
Prvi smjer, onaj očigledni, da je Sam želio da prikaže percepciju svakodnevnice težaka, radnika u fabrici. On bukvalno, otkucava kartice kad se pojavi i završi sa poslom. Sizifovski, kao hrčak, svakim danom budi se, sljedećih osam sati staje na kotur, potom ide kući i odmara, samo da bi se sutra mogao da vrati. I ponovi isto. Fabrika, ne podliježe samo bukvalnom značenju. Fabrika je i korporacija, obrazovna institucija, advokatska kancelarija.
Ovom crnom usporedbom dolazimo do zaključka da je život zaista doživotna robija. Kazna, koju kad otplešemo na platnu života 35 ili 40 godina, svoje otkucane kartice donesemo u penziono i dobijemo toliko željenu slobodu. Pitanje koje se nameće, je li pogođena suština ? Hoće li ta sloboda biti tolika slatka, da kada se osvrnemo unazad i pogledamo razloge i faktore koji su nas motivisali, dođemo do zaključka – Da, vrijedilo je !?
Druga, lakša verzija, je mogućnosti izbora. Da, vrijeme prolazi. Otkucavanje kartice je neupitno ali postoji jedan izbor. Mogu da se otkucam i čekam da prođe vrijeme (sat) do sljedećeg otkucavanja ili da u tom periodu uradim nešto svrsishodno. To vrijeme između, je samo moje. Ali čak i ako radimo najfantastičnije i najinovativnije stvari, ako ih radimo svaki dan, možemo upasti u zamku ponavljanja. Ono što je dobro u svemu tome da percepciju i sud da je nešto ponavljanje a samim tim i uzaludno, donosimo samo mi.
Dolazak sljedećeg sata neminovna je konstanta. Svaki sat je tabula rasa koju treba obojati ne samo sadržajem već i emocijama o onome što radimo.
Kada se Fabrika već ne može da izbjegne a dočekana sloboda zasluži, ova verzija Samove istine, će sa sigurnošću, kada se osvrne iza sebe da kaže – da, vrijedilo je !
Drugačije ne može, nikad nije ni moglo i Sam to savršeno zaokružuje sa odgovorom na pitanje neukog novinara :
Ponavljanje ?
Kucao sam svaki sat, iznova. Čini se kao ponavljanje, ali nije.
Sljedeći sat je nov.
Život je proces, ne ponavljanje.
From zero to hero
Od dogovorenih 05:00, ja sam ustao u pola 5, obavio jutarnju toaletu i uključio aparat za kafu. U mraku, ako zanemarimo svjetlost iz toaleta, jedino svjetlo dopiralo je sa malog digitalnog sata na mikrovalnoj pećnici. 05:01, 23. Juli 2021, važan dan. Danas sam napunio 30-tu i od danas više ništa neće biti isto. Rekao sam sebi bezglasno pokušavajući da zvučim što uvjerljivije.
Još uvijek svježe inspirisan Sam-ovim Satom, entuzijastično sam sjeo za računar, otvorio Word dokument i metio veliki naslov 12 novih ciljeva . Naslov više-manje, ali brojka je potpuno nepripremljena. Zašto baš dvanaest, nisam znao. Trebala je da bude velika. Kao klinac, u mojim kontemplacijama starosti, ili da budemo još bliži – u mojim razmišljanjima gdje se vidim u tridesetim-a, stvari su izgledale potpuno drugačije. Jutros, kad je ta brojka postala zastrašujuće stvarna, bez imalo razmišljanja mogao sam da stavim i simboličnih “ 30 novih ciljeva”. Ne bih nimalo pogriješio, svašta je tu bilo da se mijenja kako bi se dosegnuo taj dječački san. Ali, nećemo se zalijetati, ostaje realističnih dvanaest. Zapalio sam pljugu, otpio gutljaj kafe i krenuo da kucam.
Metodologija kojom sam se služio bila je prilično jednostavna. Koristiti ću Sam-ovu jedinicu vremena, dakle godinu, uspostaviti cilj tj. pravilo i iznaći način i vrijeme njegove implementacije. Prostije rečeno, isplanirati ću svaki sat, sljedećih godinu dana. Naravno, dan za danom.
Bilo je tu poznatih boljki. Učenje češkog i završavanje knjige već godinama nalaze mjesto na mojim baket listovima. Neobeshrabren, stavio sam ih i sada, pa je to izgledalo ovako :
- Funkcionalno govoriti i pisati češki do 23. Jula 2022.
Kako : Jutarnja doza Duoling-a plus kursevi.
Kad : Duolingo, 05:30– 06:00 ; Kurs, Ponedjeljak 17:55-19:25, Srijeda 19:35- 21:05.
Prije nego što je poprimio ovaj oblik, kurs sam morao da izguglam, bukiram i platim.
Kod cilja Završavanja knjige stvari su ostavljene u haotičnom stanju. Nisam znao odakle početi otpetljavati to zamršeno klupko, tako da sam stavio neodređeno Rad na knjizi . Kad : Poslije Duoling-a .
Kasnije će se ispostaviti da ciljevi ne trpe apsolutno nikakvu neodređenost al’ cest la vie.
Išlo je dobro. Bio sam kreativan, dovitljiv, reklo bi se preentuzijastičan. Stvari o kojima nisam nikad, ili samo ovlaš razmišljao, kao što su meditacija, izbacivanje šećera i vođenje dnevnika, iako skeptičan u njihovu funkcionalnost, našle su se na spisku.
Ostala je tu jedna nepoznanica i veliki upitnik nad ovim mojim preobražajem -fiskultura. U neka prapotopska vremena, ona je dolazila prirodno. Nenametljivo. Redovni basket na školskim teretnima je nešto za šta sam živio, ali od tih dana, ne sjećam se da sam pošteno potrčao. Znao sam da, ako stavim skidanje kila ili odlasci u teretanu, neće biti dovoljni. Trebalo mi je nešto konkretno, nešto što bi zaokružilo te dvije aktivnosti ali u isto vrijeme dovoljno ludo da mi zaigra mašta i na snagu stupi onaj nepogrešivi balkanski inat. Uz pomoć gugla, nedovoljnog razmišljanja o posljedicama, ponesen jutrošnjim entuzijazmom došao sam do rješenja. Na suverenom mjestu broj dvanaest našlo se :
– Istrčati Beogradski maraton, 20. Maj 2022.
Skinuo sam program za trčanja maratona ispod pet sati i po njemu zadao sebi normu od četiri puta sedmično, riješivši pitanje Kako. Kod Kad nije bilo puno izbora u ionako popunjenom rasporedu. Vrijeme nametnuto za trčanje bilo je poslije posla. Na papiru, uz program i ustanovljeno fiksno vrijeme, trčanje maratona izgledalo je najjednostavnije. Monkey see – monkey do.
Kao i kod kursa češkog, ostala je još jedna stvar da se uradi kako bi čitava priča poprimila ozbiljniju notu. Aplikaciju za maraton, od vrlo prihvatljivih 17 eura i još prihvatljiviju avionsku kartu do Niša (mislim da je bila dvadesetak) platio sam odmah.
Zavalio sam se u stolicu pregledavajući spisak i zadovoljno zapalio cigaretu. Projekat zvani from zero to hero, oficijelno je lansiran. Objavio sam rat tridesetima i krenuo svim snagama u frontalnu ofanzivu.
Kako sam prestao da marim za slezene
Samo da me ona ne izda. Ulazim u 21. kilometar i osjećam se dobro. Noge svježe, vrat solidan. Mislim da ga imam. Samo da me ona ne izda. Odvajamo se na Ušću od polumaratonaca, oni nastavljaju preko Brankovog mosta po zaslužene medalje. Drago mi je što im vidim leđa. Što više ne moram da mislim hoće li me neko klepiti selfi štapom ili hoću li influenseru, upasti u kadar dok uživo dijeli trku sa svojim jutjub pratiteljima. Ispred mene je široki Bulever Nikole Tesle i grupa koju predvodi pejser sa zastavicom na kojoj piše 05:00.
Jedanaest je sati. Sunce već počinje da prži a ja ne mogu prestati da razmišljam o svojoj kvinsliškoj slezeni. Češki doktor je rekao : Žao mi je, ne znam što te ona boli dok trčiš. Mislim da niko nema taj odgovor ali pokušaj usporiti i pazi na disanje. Vjerovatno nepravilno dišeš. Problem slezene odlično preslikava prirodu čovjeka. Kad se osjećaš sjajno, blizu si da dosegneš neki cilj, uvijek postoji taj jedan iks faktor kojeg nisi uvrstio u računicu i koje će vjerovatno da te zajebe. Ti ga prizivaš, sanjaš o njemu i čekaš kad će da te strefi. Niko ne zna zbog čega i odakle nastaje ali je stvaran i opasan kao promaja. Ili nevidljivi kamen spoticanja na samom vrhu koji je predvidio Sizif. Juda kod Isusa, brat Brut kod Cezara. Frustrirajuće nepredvidivi neprijatelj koji nam ne dA da se smijemo dugo. Znate ono – nemoj da se smiješ toliko, nešto loše će da se desi nakon toga. Nemoj da talasaš. Umjerenost, balans, osrednjost.
Otresam problem slezene kao balac na vreli beogradski asfalt i prelazim pejsera sa zastavicom 05:00. Imam ga. Ja to mogu. Ma mogu da trčim koliko hoćeš. Sad ću u inat, da istrčim ispod četiri i po sata. Bez slezene, ako treba. Bez jedne noge, ako treba. Dosta je bilo.
***
Vratimo se na početak ovog puta i kako smo došli dovde. 12 novih ciljeva su bačeni na papir i mašina je krenula da radi. Bio sam iznenađen koliko dugo me je držao entuzijazam i želja da ih sve ispunim. Kao kočka koja krilima obujima, štiti i skriva svojih dvanaest tek izleglih pilića. Budio sam u pola šest i meditirao. Onda bih uključio aparat za kafu i radio deset sklekova. Dok bi ta divna, crna tečnost silazila po rubovima šolje, ja bih otišao na jednu skroz drugu šolju i obavio jutarnju toaletu. Zatim bih sjedao za laptop i u word dokumetu nekreativnog naziva Dnevnik unosio datum, trenutnu kilažu i sve ono dobro što planiram da uradim taj dan. Obavezno bih dodao i vrijeme, od – do. Na prvom mjestu bi se našao Duolingo i dnevna doza učenja češkog. Ako do sada nisam spomenuo, Češka je zemlja u kojoj trenutno boravim i suvereno nepričam jezik domicijelnog stanovištva. Ima trenutaka kada mi prijatelj – nazvati ćemo bolikurac naruči pivo u kafani, šapne na uho ma ti to znaš. Tu mi narastu muda i onda mluvim česki tečno. Ne marim za greške u gramatici, zbijam šale i glasan sam. Na češkom. Onda ima trenutaka kad stojim u redu ispred trafike a iza mene stane stari poznanik – nazvati ćemo ga slezena. Taj dripac me tjera da mjerim svaku riječ, dozivam sve padeže, nastavke i vremena iz bukvara. Da me pita jel ispravno Vašky ili Vaške papirky ? Kupim crveni Malboro i pljunem tom mulcu pred noge, dok se on valja od smijeha i dere mi se u facu : trebao si pitati prodavačicu jel’ priča engleski ?
U 06:15, počinjem da pišem. Radim na nekoj od kratkih priča ili rješavam pitanje završavanje knjige. Dozrela je za objave. Trebao sam davno da presiječem – izaberem 15 priča, platim nekog ko će da mi uradi prelom, lekturu i dizajn korica i da je skinem sa šporeta na kojem se krčka, čini mi se, predugo. Sa druge strane, čim pomislim na to, pojavi se slezena, onaj isti haver ispred trafike koja se upali i kaže : Uspori, diši, tanak si ti pisac. Još nije vrijeme.
Kafa broj dva i još deset sklekova slijede kad otkuca osam sati. Počinjem sa poslom, divnim, tako fantastičnim home office-om. Ako do sada nisam počeo sa prakticiranjem zahvalnosti, nakon ove zadnje rečenice, stavljam to listu. Nema tih atributa kojima mogu opisati koliko mi je koncept rada od kuće olakšao ovaj cjelokupan put na koji sam se uputio. Počinjem od pretpostavke da se ništa ne podrazumijeva, usput vježbajući svoju mantru zahvalnosti i kažem : Zahvalan sam što ne moram razmišljati kad krenuti na posao, vremenskim uslovima koji me čekaju kad izađem iz kuće, javnom prevozu, dres kodu, radnim kolegama, gdje i kad jesti, popiti kafu, otići na puš pauzu i tako dalje i tako bliže. O bože, univerzumu, karmo, sudbino ili ko god da si ti što od gore (ili od dole) vidiš sve – Ovaj Stevo Čenejac ti zahvaljuje na divnom, predivnom home officu-u.
Tačno u četiri i trideset, gasim laptop i silazim sa kotura. Nastupa vrijeme kad zaboravljam na slezene ovog svijeta i podređujem sve skidanju najvećeg kapitalca u ovoj šumi od ciljeva – trčanje maratona.