Audio mezetluk
Kancelarija S.S.B.
Imate želju da trčite maraton a ne znate kako ? Ništa ne brinite, mi smo tu za vas – kancelarija S.S.B-a. Kao što ime naše kancelarije otkriva : Suze, Sline i Bol su vam zagarantovani ako se odlučite a bogami i ne odlučite na suradnju. Potpišite odmah jednogodišnji ugovor i pokajati ćete se, definitivno.
S.S.B. – kod svakog trčanja. Zagarantovano.
Popisao sam ugovor i kod prvog trčanja, kancelarija S.S.B. je ispunila svoje obećanje. Godine zanemarivanja fizičke aktivnosti, zajahale su moja pogrbljena leđa i kao pijani kauboj sa revolverom u jednoj i bičem u drugoj ruci, povriskivale : Gija, brže dorate, gija.
Već nakon dva kilometra, ispijeno tijelo se bunilo, klečalo na koljenima preklinjući: Šta nam ovo radiš, kurvin sine ? Prestani odmah, nismo se ovako dogovorili.
Kratki i tupi ali sve češći bolovi koji su me šibali, čas sa desne, čas sa lijeve strane tijela, bezuspješno su pokušavali da pročiste dizne višedecenijskog hamelja u krvim sudovima. To se čudo zapatilo, očvrsnulo i činilo mi se da ne neće pokleknuti bez borbe. Mijenjam taktiku i narednih nekoliko dana, trčim sistem run-walk-run. Dvije minute laganog džogiranja, minut šetnje i tako ukrug. Nova metoda funkcioniše, šibanje i strujice po tijelu nestaju i nakon dvije sedmice, po prvi bez pauza, istrčavam do tada nedostižnih, osam kilometara. Prije osvajanja dužih distanci, trebalo je poraditi na dva velika problema koja su iskočila na put. Moja pogrbljenost dok trčim i previše oslanjanja na dominantnu, desnu nogu zahtijevale su poseban tretman. Poslije trčanja, ubacujem i teretanu, radim vježbe za leđa i lijevu nogu. U početku dva puta sedmično a kasnije češće, ubacivši i vježbe snage, zgibove, čučnjeve, sklekove. Oprobavam se na benču i mrtvom dizanje. Ovaj kombinacija, začuđujuće brzo, omogućava mi da u potpunosti pratim program pripreme za maraton koji se sastojao od dinamičnih trčanja, pace-a sesija, trčanja uzbrdo i dugih staza, uglavnom na kraju sedmice. Uz ovaj režim, doživljavam procvat i spuštam 10K vrijeme od sat i osamnaest na sat i pet minuta. Petomjesečno trčanje bez ijednog propuštenog dana kulminira i prvim polumaratonom. 21 kilometar za dva sata i dvadeset minuta. Bio sam nezaustavljiv, na vrhu svijeta nakon tog podviga. Do trke je ostalo još pet mjeseci i činilo mi se da me ništa više neće zaustaviti da ga istrčim.
A onda je pala zavjesa.
***
Probudio sam se jedno jutro pod teškom upalom, otvorio prozor i vidio da su ulice prekrivene snijegom. Prvi te godine. Nešto je umrlo u meni na taj prizor. Duh mi je klonuo, um pomračio. Noge su mi postale teške, kao da sam nabacio olovnu deku preko leđa. Vratio sam se u krevet i pokrio jorganom preko glave. Sljedećih nekoliko minuta ubijeđivao sam sebe da trčanje u parku više nije pametno zbog snijega i leda na stazi. Prelazim u teretanu full time. Trčati ću na traci dok se snijeg ne otopi. Završio sam sa poslom taj dan, ponovo otvorio prozor a napolju je sniježilo kao iz kabla. Osjećaj bezvoljnosti bio je jači nego jutros. Odbacio sam torbu sa stvarima za teretanu, presvukao se i legao u krevet. Možda mi samo treba odmor. Došlo je do prezasićenja, uraditi ću restart i vratiti se jači nego ikad. Ubijeđivao sam sebe ni sAm ne vjerujući u to što govorim. Prošlo je sedam dana od te konstatacije. 12 navika odpale su iz svakodnevnice kao lišće sa drveća. Pomeo sam ih i gurnuo u tamni kutak zaborava da truhnu i tek podsjećaju na svoju svrsishodnost. Olako sam zaboravio na sve one divne proljeve dopamina kad istrčim distancu, otuširam se hladnom vodom poslije teretane, napišem novu priču. Čak su mi se malo i gadili kada sam pomislio na njih. Nisam više ustajao u pola šest. Prestao sam da pišem, vodim dnevnik i učim češki. Ništa od toga više nije bilo važno a da nisam imao blagog pojma – zašto.
Quo vadis, maratonac
Prolazim ulicama Zemuna. Sat je pokazivao da sam na 28-mom kilometru. Sem trkača na stazi, ulice su bile prazne. Ruku na srce, bilo je tu dječice koja su nas u skupinama, zbunjeno promatrala. Nije mi smetalo što je izostala podrška publike, čak naprotiv. Mogao sam da se saberem i promislim o strategiji za ostatak utrke. U proteklih osam kilometara trčim kao mahnit ne obazirajući se ni na pace, ni na bolove u nogama i vratu. Jedna hemisfera mozga računala je kako ovaj maraton najbezbolnije privesti kraju dok se druga nije dala, postavljajući pitanja gdje su svi ovi ljudi iz Zemuna. Zar ih zaista ne zanima cijela gangula oko trke dok ostatak grada fanatično slavi ovaj dan ? Onda sam malo bolje promotrio okolinu i odgovor na to pitanje bio je očigledan. Trošne kućice bez fasada i prozora, zapuštena dvorišta prepuna otpada, starih automobila i sekundarnih sirovina dominirao je u ovoj slici i davao joj sivi, tužan ton. Ona ista dječica koja su nas promatrala, kad malo bolje izoštrim pogled sjedila su bosa na betona, musava i neoprana, žvakajući odsutno bajati hljeb. Neki poluzaključak, kao što rekoh, sAm se namtnuo. Tvoj socijalni status ekvivalentan je tvojim socijalnim preferensama. Suludo je očekivati da će se neko baviti ovakvim događajima dok mu frižider zjapi prazan, on spava na zemlji, kuburi kako će pregurati do prvog i obezbijediti najosnovnije potrepštine. Gadi mi se pomisao da je priča oko zdravog života, pravilnog načina ishrane i tjelovježbe, kojekakvih joga, teretana i maratona rezervisano samo za privilegovane. Osjećaj gađenja, bio prisutan ili ne, podsjeća da je surova realnost je neumoljiva.
Ne biraš u kakvim okolnostima ćeš se roditi ni kakve karte će ti život podijeliti. Ono što ti pak ostaje, ako se u toj u toj ruci zadjene kakav džoker i lejdi fortuna te pomiluje po mošnicama je prakticiranje osjećaja zahvalnosti na tom dodiru. I to svakodnevno, rekao bih. Partija je kratka i napeta. Lako se taj džoker gubi i mijenja za kojekakve kraljeve i kraljice sa kojima ti na kraju ostanu parovi bez mogućnosti da sastaviš tercu, sa sve samim dvicama i tricama koje ne vrijede ništa. Ali sve dok ga držiš, ruke k sebi dorote i pametno.
I onda shvatim kakva sam budala bio prije samo tri mjeseca dok sam se prenemagao oko krize identiteta. Kad mi je samo jedan mali prolom oblaka sa pahuljama snijega, prelako, pomutio razum i nagnao da odbacim sve. Počeo sam da sumnjam u cijeli sistem. Činilo mi se zaista, kao ponavljanje koje ne vodi ničemu. Ono ponavljanje koje Sam (onaj Sam H. sa početka priče, ako ga se još sjećate) žustro odbacuje. Srećom, nadošao sam što bi rekli u mom selu i dokaz za to je sat koji pokazuje trideseti kilometar. Ostavljam nesretni Zemun iza sebe sa nadom da će i on jednog dana, jebem li ga, da nadođe. Ma šta god to značilo.
Zavrti mi se priča mog komšije koji je jednom ispričao priču na zadanu temu. Čuo sam je davno, kao klinac. Pomenuti komšo je već na nekom boljem mjestu ali je priča ostala da savršeno upakuje ovaj dio.
***
Žalio se neki čov’a svom hodži kako nema posao, kuburi sa dugovima, kamatari mu uveliko rade o glavi, kako je toliko siromašan da djeci ne može pošten obrok priuštiti. Kuća mu se raspada, žena ga vara, zakrvio sa svima u porodici. Ne vidi izlaz i razmišlja da, gluho bilo, digne ruku na sebe. Pita hodžicu da mu pomogne, nauči ga neko sure ili ajet da uz Božiju pomoć pregura zulum koji ga snađe i izađe na pravi put. Stari učenjak pažljivo sasluša čovjeka, malo se zamisli, prođe rukom kroz bijelu bradu i reče :
‘Vako ćemo prijatelju. Kad dođeš kući, uzmi neki golemi komad kartona ili papiri i na njemu napiši “Proći će”. Stavi znak na mjesto na kojem ćeš ga iz svakog dijela kuće vidjet’ i svaki put kad ga vidiš, glasno izgovori “Proći će”.
Jel to sve ? Upita nesretnik, vidno razočaran.
To je sve, ahbabe moj dobri. Idi sad i učini kako sam ti rekao pa dođi nagodinu da svedemo račun.
Nije prošlo ni tri mjeseca, onaj nesretnik utrči u bogomoljsku portu, nađe hodžu kako nad česmom uzima abdest i stade ga ljubiti i grliti, sve podvriskujući : “ Spasioče moj. Hvala ti, hvala ti, hvala.
Hodža se obrecnu, spretno izvuče iz sramotnoga klinča i ošamari čovjeka preko usta. Saberi se ludo, kako to naskoči na mene, k’o na hajvana ?
Čovjek, nepokoleban šljagom, u dahu ispriča kako mu se, otkako je stavio znak u kuću i svaki dan ponavljao “proći će”, cijeli život okrenuo naopačke. Ne zna ni on otkuda ali skupio je neke parice i otvorio automehaničarsku radionicu. Pošto je nekad bio vičan tom poslu, vrijedno radio i pošteno naplaćivao, svi iz sela pređoše kod njega da servisiraju svoja auta. Posla je bilo preko glave jer seljak čovjek teško naviku, opanke i auto mijenja, pa vozi ista kola sve dok se ne raspadnu. Haman preko noći vrati sve dugove, popravi kuću, otvori još jednu radnju tako da je morao da zaposli i šergta i hamala. Sad, mašala, ima svega u izobilju. Ne zna kud će sa parama i sad gleda da pomogne sirotinji kao što je i on bio.
Hodža sve to zadovoljno sasluša, prođe opet rukom kroz bijelu bradu i reče :
Drago mi da to čujem ahbabe moj dobri.
Samo jednu stvar da ti kažem.
Znaš onaj znak na kojem piše “Proći će” ?
Njega, nemoj da skidaš.
Ne diraj mi moje krugove
Izlazeći iz Zemuna i stupivši na tle Novog Beograd, nisam više mogao ignorisati bolove. Pojeo sam zadnji gel i strpljivo čekao da ublaži grčeve na mojim, od bolova oteklim nogama koji su svaki korakom bili sve nepodnošljiviji. Od zaustavljanja i predaha nisam imao koristi jer staza ispred mene tj. ulica Jurija Gagarina nije pružala nikakvu zaštitu od sunca koje je vraški peklo. Očajan sam. Preostalih deset kilometara čini mi se kao nemoguća misija.
Ušao sam u nepoznato područje. Pri tom, ne mislim na geografsku odrednicu. Pripremajući se za maraton, nikad nisam trčao duže od trideset i dva kilometara. Tri sedmice prije dolaska u Beograd, u programu po kojem trčim, stajala je ta strašna brojka i zahtijevala suočavanje. Nisam imao izbora, ionako kasnim zbog kratkog ali značajnog zimskog odustajanja kojom sam doveo u pitanje cijelu ovu stvar. Bilo je sad ili nikad. Nazuo sam patike, ponio litar vode te gelove za okrepu i zaputio se u Lužanky park. U tom najvećem parku u Brnu, Meki i koloseum svih mojih dugoprugaških pohoda, krug je bio idealne dužine – 1,6 kilometara ili jedna milja. Računica je bila jednostavna, 32 kilometra ili 20 milja, jednaka je 20 krugova Lužanky parka. Nakon kratkog istezanja krenuo sam da trčim sa namjerom da svakih 5 kilometara napravim kratku pauzu za rehidraciju a na svakih 10, uzmem po jedan gel. Ušuškao sam vodu u grm na početku staze i krenuo. Prvih deset kilometara nisam ni osjetio. Jarbol, razvučen preko mojih grudi nosao me je po stazi kao katamaran po mirnom moru. Lagan kao perce. Preskočio sam gel i vodu na desetom i uzeo ih na petnaestom kilometru. Gelovi su nešto sa čim se nisam susretao do sad i logično je bilo da ih prvo isprobam na treningu. Navodno, pomažu kod zamora mišića, grčeva i obnovi elektrolita. Lista sastojaka je beskonačna, tako da se njome nisam ni bavio ali čim sam to medoliko sranje stavio u usta, suze su jurnule niz obraze i došlo mi je da povratim. Toliko je bilo slatko da sam imao osjećaj da žvačem teglicu šećera u prahu. Nageo sam flašu sa vodom i gutao dok to čudo nije kliznulo niz ždrijelo. Nastavio sam da trčim, još šokiran od silnog izljeva šećera u mozak. Usta su mi se i dalje sušila. Moram sam da stajem svaki krug da pijem vodu. Vidljivog benefita od uzimanje gela, sem što sam sav fokus prebacio na utaživanje žeđi, nije bilo. Pa čak ni placeba. Oko dvadesetog kilometra, na još jednoj pauzi za tankanje vode, pravim kardinalnu grešku. Ovlaš zavrnutu flašu bacio sam na tlo i nastavio da trčim. Nakon još jednog kruga, shvaćam da je da je pri udaru o zemlju, čep odletio na jednu a flaša na drugu stranu. Ostalo je 2 deca, onoliko koliko je gravitacija flaši bez čepa, dopustila da se zadrži. Racionalan čovjek bi u ovoj situaciji potražio neku alternativu. Bez puno razmišljanja svratio bi do prve kafane ili oddžogirao do kuće da obnovi zalihe. Iz nekog razloga, ja to nisam učinio. Pomirio sam se sa činjenicom da je napad slezene očekivan, otpio preostalu vodu i nastavio da tucam ostatak od trideset dva kilometra.
***
Trčim preostale krugove i dešava mi se nešto vrlo čudno. Strah me je. Nije to običan, domaći strah – od smrti, mraka, nesreće, hajvana, samoće, onaj kojeg dobro poznaju i na kojeg su svikle prijašnje generacije. Oni već imaju dobro kalibrisane mehanizme odbrane u slučaju pojave tih domaćih strahova pa bježe, ubijaju, žene se i udaju ili jednostavno mole neku višu silu da ih zaštiti.
Ovaj strah je nešto novo. Nema ime, ideja mu je potpuno iracionalna ali izrazito personalna. Glas u glavi vrišti da ne odustanem, da po prvi put istjeram stvar do kraja. Ako sad podbacim, iznevjeriti ću sebe a ima li gore stvari od toga ? Preostali krugovi će determinisati sve moje buduće pohode. Tu su kao test da umijem održati riječ. Bez publike, bez svjedoka. Ovi krugovi su mi trenutno, sve na svijetu. Volim ih, kao što Sam H. voli svoje sate. Trčati ću ih cijeli život. – ne diraj mi moje krugove.
04:38
Kažu kad istrčiš maraton, prva stvar koju uradiš je da tražiš sljedeći koji ćeš da trčiš. Tako nešto, meni nije padalo na pamet. Sat na finišu pokazivao je 4 sata i 38 minuta i jedino što sam želio je da skinem znojem natopljenu majicu i zavalim se u debelu hladovinu. Prije no što sam sjeo u baštu obližnjeg restorana, pokupio sam medalju i lične stvari od organizatora. Adrenalin oko trke polako je počeo da popušta a mozak je puštao izlučevine od kojih je čak i grčenje umornih nogu potpadalo pod fil gud emocije. Pirkao je fini vjetrić, graja ljudi koji prolaze trotoarom, utihnula je kao po komandi. Zapalio sam cigaretu. Konobar je donio hladno pivo. Idealan momenata za rekapitulaciju ovog nestvarnog dana. Od tog pokušaja ispalo je jedno veliko – ništa. Ni maraton, ni pripreme, ni vrijeme prolaska kroz cilj, ništa mi nije bilo važno. Samo ovaj trenutak. Sadašnjost, ovdje i sad. I osjećaj pobjede. Nad vremenom koje neumitno prolazi, mehanizmom koji nas pokreće, strahovima koji nas tjeraju da gledamo u prošlost i budućnost. Sadašnjost, ovdje i sad.
Tek sad shvatam Sam Hsieh-ov Sat.
I zatvorski kombinezon koji je oblačio kada je stajao pred objektivom fotoaparata. Opominjao je Sam, 365 dana, svaki sat. Da budemo tačni, 8760 puta. Meni je trebalo četiri sata i trideset osam minuta da to shvatim. U Beogradu, jednog sunčanog proljetnog popodneva.
Zatvorenik vremena prestajemo da budete tek onda kad okusimo slatki nektar sadašnjosti.