Elementi

Niko ne zna kako se Žabac zapravo zove. Svi ga znaju samo po nadimku. Čak ga je i rođena majka tako zvala sve dok se zbog krhkoga, staračkoga zdravlja ne predstavi bogu na ispovijest i ode sa ovog svijeta. Za sobom, odnese tajnu o sinovljem pravom imenom a da je neko na samrtnog postelji i upita za njega, sumnjam da bi znala. Demencija joj je, kao šmirgl papirom, pomutila i pomazala sve moždane mape i pute. Jedini koji zna je Mujica, ali on iz šege neće da kaže. Priča se da mu je jedan ovdašnji, dobrostojeći švicarski penzioner nudio i sat i lanac za tu informaciju. Džaba, Mujica, neće pa neće. 

Zna se da je pravoslavac. Ustvari, ne zna se čak ni to. Ljudski ga niko i ne upita kojem se bogu moli, a da budemo načisto, sad i da hoće – ne može. Još od jednog nesporazuma tokom rata, Žabac ne govori, već nasriče jednu ubogu riječ marka. Otac mu je još za onog rata poginuo pod činom četničkoga vojvode negdje u vrletima Manjače. Za onog vremena to, ma koliko nezgodno činovanje vojvode bilo, malo ko je zarezivao. U ovom ratu a i poslije njega, gdje su se krvna zrnca brojala kao perjanice, Žabcu čaršija, zbog očevog bojovanja po toj nemilosrdnoj krajiškoj planini, dodijeli da nosi krst pravoslavni.  

Danas, Žabac i nije sav svoj. Čučne, čami i vreba u centru, tamo gdje leže Šabanova žena i kćerke, jedina dva mezara bez nišana, sa tucetom neispunjenih loto listića. Vreba prolaznike, uglavnom one koji ga slabo ili nikako poznaju. Kad uvreba tako jednog kulova, većinom pijačara koji je iz okolice došao da pazari ili proda štagod, maše listićima i zaziva ono što jedino umije da prozbori marka, marka, marka.  Ima onih koju su pazarili, pa prebijajući sevape preko njegovih mršavih pleća, udjele mu koju kovanicu. Kad se to desi, Žabac hita u lutriju. Utorkom kad je izvlačene loto-a, eto ti Žabca sa pregršt listića u Kahvu. Zauzima najbolje mjesto pred televizorom, uredno reda svoje listiće po stolu i omađijano prati okretanje bubnja. Jednom, odmah poslije rata je vrisnuo, skočio oborivši nekoliko stolica za sobom. Svi su se u Kahvi trznuli, počevši se il’ krstit il’ učit sura misleći da se nedajbože, ponovo zapucalo. Držeći jedan listić između palca i kažiprsta obigrao je par krugova oko stolova. Onda je stao ispred televizora ispružio listić i iz svega glasa zaurlao Maaaarkaaaaaa !  

Jel moguće ? Jel to naš Žabac ubo neki dinar na lutriji, pitali su se i udarali šakom po stolu penzioneri. Mujica, ugasi cigaru i ustade sa šanke. Priđe Žabcu, ote mu listić iz ruke i uporedi sa brojevima koji su se upravo preko zgodne voditeljke redali po ekranu.  

• Dva’es sedam, ima ! Sedam, evo ga. Devetnes’, tu ! Tri’es tri, dva, Ljudi ! I još na kraju 12 !U kurac te ljubim Žabac, svih šest !   

Bog voli male bebe i luđake. Ozarenih lica, složili su se svih u Kahvi. Žabca su tu noć slavili kao kralja, oslobodioca, predvodnika u bolje sutra o kojem su toliko sanjali. Od večeras, ništa više neće biti isto. Od večeras svi stanovnici male čaršije pod obroncima Manjače, dobili su novu nadu da će njihov život ipak krenuti rijekom meda i mlijeka, tog nektara sreće koji će njih, od rata žedne i gladne svega, napojiti toliko željenim rahatlukom. Kad se dernek napokon smirio a Mujica iz svog džepa poplaćao muziku, iće i piće, on odvoji Žabca i priupita ga još jednom za dobitni listić. Ali neće da vidi onaj po kojem možeš švrljat, pisat i pratit brojeve, već onaj sa računom i dokazom o uplati. Žabac se na taj upit pokunji i poče zgledad po podu gaseći nogom nevidljive opuške. Mujica čim to vidje, razrogači oči uhvati Žabca za vrata i obori ga jednim brzim potezom na pod.  

Đee uplata sunce ti jebem retardirano ? Sikti Mujica. 

Stade skidati svu odjeću sa njega i pretresati mu džepove, svako malo udarajući mu svom snagom šljage po gubici. Sem hrpe neuplaćenih listića, Mujica ne nađe ništa što bi bar ličilo na račun o uplati. Raskerećenih nogu nad sklupčanim Žabčevim tijelom, Mujica glasno uzdahnu.  

Tako mi i treba kad četnicima vjerujem. Otpi ostatak konjaka iz čaše, popravi kragnu na košulji i krenu ka vratima. Kad vidje da je opasnost prošla, Žabac ustade, pokupi svoje neispunjene listiće sa poda te pođe za Mujicom ka izlazu. Ne ode kući, već se vrati u centar, tamo gdje leže Šabanova žene i kćerke, jedina dva mezara bez nišana, pa čučnu da čami i vreba priliku, da prolaznicima, uglavnom onima koji ga nikako ili slabo poznaju maše ispred nosa listićima i traži marku, marku, marku.  

Od onih koji ga poznaju, od večeras nema ‘vajde.  

Svi znaju da Žabac svoje loto listiće ne uplaćuje. 

Mujica, prijeratni lomitelj ženskih srca i zavodnik, kavgadžija, lak na čaši i marisani, voli i umije lijepo da pripovijeda kako je Žabac zaradio svoj nadimak.  Pogotovo ako je Žabac za stolom i ako je stukao bar politru konjaka. Uvijek i samo u Kahvi, gdje se skupljaju ratni veterani, penzioneri i kojekakav probisvijet. On onda prebaci jednu ruku preko Žabčevog ramena, pogleda sve prisutne svojim vodnjikavim očima i odpočne :  

– Znate li vi da sam ja ovom bilmezu, k’o mali, život spasio ?  Ha ? Jel tako Žabac moj dobri. Pljuni me ovdje ako lažem ? Pokazujući rukom svoju, od silnog duhana pocrnjelu, otvorenu čeljust.  

Svi se onda bolje namjeste i ušuškaju i obavezno naruče još po jednu turu te samoincijativno lete da isprazne pune pepeljare, tako da im konobar kojim slučajem ne bi prekidao merak sa svojim konobarskim upadicama. Iako su ovu priču čuli hejbet puta, nikome ne pada na pamet da protestvuje jer Mujica stvarno lijepo priča a i ne znaš kakvog je raspoloženja. Lako se može desiti neželjen susret sa Mujicinom teškom, težačkom rukom, pogotovo ako je stukao bar politru konjaka. Samo se Žabcu na ovu uvodnu rečenicu stegnu grudi toliko da mora ispustiti jedno otužno marka, svako malo grabeći idealnu priliku da se izmigolji iz Mujicinog zagrljaja, te napusti društvo i kafanu. Mujica to predosjeti, jače ga stegne i pribije skoro na grudi, pa krene da priča kako su njih dvojica parnjaci, od pelena dijele i hode ovim dunjalukom.  Imao je Mujica i starijeg  brata Mehu, ali se zbog naopake i obijesne naravi obojice, braća nikad ne izheklaše krvne i prijateljske goblene. Žabac, žgoljav, tih i povučen dječarac, odrastavši bez očinske figure, u Mujici je vidio svog zaštitnika i čuvara. Tu ulogu je ovaj bespogovorno prihvatio i gurao Žabca, nekad i silom, da ga prati u svim svojim putešesvijama ka odrastanju u ozbiljnog i hairli muškarca. No, težak put to bijaše a Mujicu baš i nije krasilo veliko strpljenje za jednog mršavka koji je odrastao sakrivajući se međ’ majčine dimije.  Ta Mujicina nestrpljivost, Žabca je jednog ljetnog prijepodneva koje su provodili prčkajući se na obalama velike zelene rijeke, mogla koštati glave. Naime, Žabac je ne vjerujući svojim sposobnostima na kopnu a kamoli u vodi, vrijeme  uglavnom provodio sklupčan na obali, posmatrajući svoje vršnjake kako plivaju i gnjure, odlučno ignorišući sve njihove pozive da im se pridruži u vodi. Mujici teško pade ta neposlušnost. U toj dječačkoj hijerarhiji, on je predvodnik grupe i što on kaže, tako mora da bude. Ne mareći za Žabčeve povike kako ne zna da pliva i plačne molbe da to ne radi, Mujica je već nosio svog druga u naramku ka ivici obale. Hlapci iz vode posmatraju ovu predstavu sa uživanjem i olakšanjem što nisu na Žabčevom mjestu. A lako su mogli da budu, samo ako se Mujici prohtije. Poneseni tim osjećajem počinju grupno odbrojavanje – jeeedan, dvaaaa, koje je Mujica pratio njihanjem torza. Tri ! Žabac nije čuo tri. U tom letu ka vodi, kao da neko isisao sve zvukove i boje a on postao lik u nijemom, crno bijelom filmu. Onda kratki susret sa zaglušujućom bukom vode a ubrzo zatim i potpuni prekid filma.  

Svi su vidjeli da je u tom letu ka vodi, Žabac raširio ruke i noge i ugnjurio u vodu kao, bože me oprosti, neka žaba. Taj prizor izazva erupcija smijeha kod dječaka i Žabac se od tog momenta nikako drugačije nije mogao zvati nego – Žabac. Ono što nisu vidjeli da je on, tj njegova glava pronašla stijenu koja sem mjesečne kome, dugog izbijanja po bolnicama i raznih pretraga, učini šutljivog dječaka još šutljivijim.       

 

*** 

 

Od tog nesretnog slučaja, Žabac je imao dva postulata. Vješto je izbjegavao svaki susret sa vodom i drugim insanom. Iako ga je ovaj izvukao iz rijeke i haman, na rukama, nosio sve do seoske ambulante, Mujicu je prezirao. Doduše, nikad otvoreno i pred ostalim svijetom. Čamotinja u koju se Žabac uvlačio, pobrisala je i ono malo smislenih rečenica koje je i prije nesreće ovaj, sa mukom izvlačio i stavljao u promet. Svaki, a u većini slučajeva slučajni susret ove dvojice nekadašnjih parnjaka i drugova, prolazio bi okovan zidom šutnje i srama, nespretnim rukovanjem i ravnodušnim tapšanjem po leđima.  

Vrijeme je prolazilo. Žabac se zaposlio u gradskoj čistoći. U ranim jutarnjim satima mogli ste ga vidjeti kako mete ulice i druži sa čoporima pasa ili iz džepa vadi komadiće kruha, hraneći golubove. U tim istim satima, Mujica, sad već stasiti mladić i plejboj, se vraćao kući iz noćnih pohoda, uvijek okružen lijepim ženama. Graja i smijeh prestajali su onog trenutka kada bi naišli na Žabca. Na Mujicinu bezglasnu zapovijest, učtivo bi stali i pozdravili ga, pogladili po glavi jednog od njegovih dlakavih pratitelja i nemušto prokomentarisali kako će danas biti lijep dan, jesu li se oblaci narogušili za kiše ili snijega.  Namirisan parfemom šutnje, Žabca je čaršija skoro i zaboravila, lijepeći mu etikete čudaka i vuka samotnjaka, sve do jednog događaja, nedugo po izbijanju ratnog vihora. Kada je država u kojoj su živjeli počela da se raspada a talasi rata počeli da zapljuskuju mirne i pitome obale nekadašnje im zajedničke zemlje, sudbina je htjela da se Žabac i Mujica nađu pod istom zastavu, istom jedinicom, braneći iste ili slične damare. Po pucanju prve puške, brojčano nadmoćniji neprijatelj, silovito je krenuo da zauzima okolna sela, čuke i brda. Nedostatak vojnog organizovanja tog malog mjesta pod obroncima Grmeča, sem gubitaka teritorije, za posljedicu je imao i egzekucije njima dragih sugrađana. Uglavnom civila. Trebalo je vremena da se u Žabčevu i Mujicinu jedinicu uvede red, stvori formacija, prođu osnove rukovanja oružjem i vojnoj taktici a do tad, neprijatelj je formirao obruč te je postojala realna mogućnost da padne cijeli grad. Bitke su se vodile za svaki sokak, mahalu, svaku kuću. Neprijatelj je znao da bude na prvom spratu kuće, dok su branioci bili u prizemlju.  Ova pat pozicija, braniteljima nije odgovarala. Zbog obruča koji se stvorio, logistička podrška morala je da se prekine. Ponestajalo im je oružja, municije i hrane a vijesti o masakrima van grada, bile su zastrašujuće. 

Akcija probijanja i  spajanje sa ostatkom slobodne teritorije bačena je na papir. Strogo povjerljivo stajalo je u zaglavlju tog dokumenta i samo nekoliko pripadnika jedinice znalo je za njega. Uključujući Mujicu i Žabca. Plan je bio vrlo jednostavan. Na novogodišnje jutro, u 05:00, pokušati će da se probijaju. Uzdali su se u pretpostavku da je taj datum u vrijeme dovoljan faktor iznenađenja, te da će drugu stranu zateći na spavanju. Tri voda, tri jedinice od po dvadesetak ljudi su na raspologanju. Hamidov rov će udarit sa desna, Mahirova četa iz jedne kuće koju djele popola sa neprijateljem sa lijeva i  oni iz čaršije, frontalno. Sve to mora da bude sinronizovano i uigrano. Samo tako imaju šanse da probiju obruč i izvuku se iz okruženja.  No, imali su veliki problem. Vijest o napadu trebalo je doturiti do Hamidove i Mahirove jedinice. Radio vezom nisu mogli, one su se prisluškivale i to se znalo kao i fakta da ću da sutra da sine bijeli dan. Mora kurir da  dojavi. Zbog blizine neprijatelja, kurir koji bude izabran za taj zadatak, našao bi se u neobranom grožđu jer linija razgraničenja bila je na nekim mjestima i na spratovima iste kuće. Najstariji među njima komandir Šaban, prijeratni mualim i mutevelija, nakon dugog vijećanja sa samim sobom koga da pošalje na tu samoubilačku misiju, odluči da to bude Žabac. I tako i bi. Noć prije napada, Žabac se zaputi sa depešom o napadu ka ostalim ekipama po liniji razgraničenja. Pred cik zore, usprkos svim predviđanjima, vrati se živ i u jednom komadu. Nakon kratkog referisanja Šabanu da je misija izvršena, u 05:00, akcija je krenula.  

Iz štaba, dio glavne jedinice, jurišao je prema neprijatelju žestoko. Na njihovo veliko iznenađenje, druga strana dočeka ih spremna. Upadoše u duplu zasjedu. Haubice, mitreljezi i meci iz svih mogućih oružja zasuše njihove redove sa svih strana. Podrška ostatka jedinice na koju su računali izostade. Branioci su padali kao vlati trave po pomahnitaloj oluju. U tom napadu izgubiše veliki broj prekaljeni boraca. Čak ni one ranjene nisu mogli da izvuku. Među njima, bio je i Mujicin rođeni brat Meho. Mujica je sa očajem  gledao kako mu još živa brata za noge vuku dva neprijateljska vojnika i ubacuju u svoj rov. Trebalo je deset ljudi volovske snage da se savlada njegov krik i poriv da krene za njima u taj rov.  Iskasapljeni, bili su primorani da se da se povuku i spase ono što se spasiti da.  

 

Kad su nekako dopuzali do štaba, pokunjeni, potreseni od detonacija i prizora kojima su upravo prisustvovali, zgledali su jedan u drugog u nevjerici. Pogledi su im se najviše zadržavali na Žabcu ali niko nije imao hrabrosti da izusti očigledno – izdaja ! Zadnji je ušao Mujica. Unezvijeren, pjeneći od bijesa, prišao je Žabcu, repetirao svoju beretu i prislonio mu je na potiljak.  

• Šabane, ako nećeš ti, onda ću ja.  

Procijedio je kroz zube Mujica ni ne gledajući u svog komandira koji je petljao nešto oko radio veze. Žabac je skrušeno stajao, preturajući svoju šapku sa ljiljanima po šakama. 

• Šabane, još jednom ali samo još jednom pitam. Daj da mu presudim, pa neka me kolik sutra čera vojni sud. Ovo izdajničko kopile trebalo je odmah ubit’ i poslat’ tamo njegovima. 

Šaban tek na ovu izjavu diže glavu i još sa slušalicom na lijevom uhu pritrčava i spušta Mujicinu ruku koja je držala pištolj. 

• Šta radiš to blentovino ? Nije dosta što izgibesmo od ćafirske ruke, još treba među se da se poubijamo. Vjerovatno je neka zabuna.  

Šaban stade između Mujice i Žabca, stavi ruku na rame potonjeg i više za sebe nastavi referisati. 

• Zovem Hamidovu ekipu, ne znam što se ne javlja…Hamide, Hamide, čuješ li me ? 

Nakon nekoliko sekundi tišine kroz slušalicu se prolomi stoglasna kakofonija …pa do ravne goooree. Sve su straže, sve su straaažee….  

Šaban u čudu, odmaknu slušalicu sa uha, pogleda je, pa stade nanova dozivati Hamide, Hamide, čuješ li me ? Šta se tamo dešava ?  

Šabanove povike prekinu promukli ali jasni glas sa druge strane gdje se pjesma malo utiša.  

Ko je ? Halo ? Ovdje đeneral Draža lično, glavom, bradom i kokardom. Halo turčine ! Hamida smo poslali na novogodišnje kupanje, veli da mu pošaljete kremu za sunčanje, da ne izgori hehehe… 

Šaban spusti slušalicu, stade žmirkati, nečujno zazivajući božije ime. Riječi Hamid i šehid, sklopi u neku arapsku brzalicu, ispruživši obe ruke ispred sebe kao da nosi nevidljivi džak brašna. Ali brzo se prenu i dohaviza. Stade mahnito ponovo okretati brojeve na aparatu. Ovo mora da je neka zabuna, ovo mora da je neki nesporazum. Zovem Mahira Pozdera. Odšeta od njih dvojice i stade u čošak sobe derući se u slušalicu.  

• Mahe, Mahe, čuješ li me ? Halo, jeste Šaban je. Pa što nas, bolan Mahe, onako izradiste ? Akcija je trebala da krene u pet. Kako misliš kakva akcija ? Obruč, trebali ga probit’, mi spremali…Žabac bio sinoć kod vas…štaa kažeš, slaba je veza, prekida. Nije bio ? Kod vas nije bio niko od petka ? Kako nije bio, Mahe dragi, ja ga posl’o sinoć…halo, prekida veza, Mahee ? 

 

Šaban baci radio vezu preko sobe. Aparat udari u zid i rasu se u komadiće. Iako su mu suze samE klizale niz obraze, nestajući u dnu sijede bradi, Šaban je svim snagama pokušavao da ostane pribran. Samo je povremeno pucanje glasa kod obraćanja Žabcu, odavalo njegovu rastresenost. Žabac se do sad spuzao niz zid i čučnuo, gledajući odsutno ispred sebe. Šaban mu priđe, poravni s njim, rukom mu pređe preko čekinjaste kose i pogledavši ga ravno u oči, reče:  

 

• Sine, Žabac. Cijeli život te znam, od fine si japije i u iman svoj mogao bih da se zakunem da mi ti din dušman nisi, nit’ u tvoji očima vidim zulum prema i jednom od svojih saboraca. Ako se sinoć prevrnulo nešto u tvom srcu pa si odlučio da izdaš povjerenje moje, povjerenje ove vojske i cilja za kojeg se borimo, znaj da ti je od mene halal i ja zamjeriti neću. Pred Boga i ove ljude kad staneš, ti se pravdaj i račune svodi ali da bih ti halalio, ti mi moraš da mi kažeš samo jesi li ili nisi ? Razlog me ne zanima. 

  

Žabac proguta knedlu i okuraži se malo Šabanovim govorom, pa krenu detaljno da priča tok sinoćnje tajne misije. Prvo je krenuo kod Hamida u rov, pretrčao ničiju zemlju sve do Aljine poljoapoteke. Dalje nije moglo drugačije nego puzeći jer je od Alje, sve prva linije. Pucalo se žestoko sa njihove a sporadično sa naše strane. Hamidovim ljudima metak ko džamija, pucaju samo iz prijeke nužde il’ velikoga straha. Dopelje se nekako do rova i uskočio u njega. Tu zamalo glavu ne izgubi jer ga naši neprepoznaše. Da Hamid ne zagalami ne pucaj, to naš Žabac, druga bi se pjesma pjevala. Ponudiše ga krđom cigarom i onom norveškom konzervom sardina sumnjivog roka. Drugog, bezbeli nisu ni imali, no ovaj odbi. Dedera da vam nešto važnoga kažem pa moram dalje, valja mi sad svu noć uzbrdo da se koprcam do Mahirovog utvrđenja. Kad im je sve potanko ispričao, oni potvrdno klimnuše glavama da su razumjeli. Čak se i obradovaše, lica im se ozariše, zamalo pjesma ne krenu. A boga mi neki i zamjeriše – pa šta se do sad čekalo, pa znaju li oni iz štaba da kore hljeba danima okusili nisu ? Kad se uvjerio da su razumjeli poruku, Hamidovi lavovski pripucaše, dok se Žabac diverzantiski neiskobelja iz rova i krenu brdom do Mahira. Mrkla noć i zaleđena zemlja produbljivale su agoniju sporog puzanja preko čistine al’ drugačije i brže nije moglo. Ledina preko koje je puzao neprijateljska je teritorija. Ovdje im je k’o na dlanu i kad bi bogdu više glavu digao, uočili bi ga odmah pa mecima i haubicama zasuli kao grad sviježe probeharane grane. Trajalo je to satima, prešao je Hodžića šljivike i odmorio časak pored Arpadove stare kožare. Zora samo što nije promolila prve zrake kad je preko razrušene ciglane Polet stigao u Mahirovu mahalu. Morao je brzo da obavi što je naumio jer valja mu istim putem nazad a vremena je malo.   

 

• Slabo sam ja na taj kraj išao, pa mi bi teško da Mahirovu kuću od prve prepoznam. Sve mi nekako strano, sve isto ratom okrnjeno a još po mraku – tužnoo do boga.  Obradovah se kad vidje iscrtan Partizanov grb na jednoj garaži. Džonjali se za dresove nas dvojice ko mali. Znam da Mahir voli Partizan više od matere svoje. Po tom prepoznah kuću al’ mi čudno bI kad vidjeh i PAT i PAM u dvorištu. Nešto se ne sjećam da smo to kaparisali al’ mašala kad jesmo. Ali to je ta kuća, kako si mi ti Šabane i rekao – čerpičara na četiri vode, žuta fasada.  Uletim ja njima na vrata što sam brže mogao i dreknem iz sveg glasa da im Šaban poručuje da je akcija u pet. Štab će udariti frontalno, Hamid iz rova sa desne a oni treba da pokrivaju lijevu stranu.  Nemoj da bi okasnili i neka sve to prenesu Mahiru. Njih desetak sjede u dnevnoj sobi, čiste oružije. Čudne neke uniforme i kape na njima, bezbeli ona američka dotacija pred zimu. Zbunjeno me pogledaše al k’o klimnuše glavama da su razumjeli. Zatvorih vrata i trk nazad, valja u akciju. I tako bi Šabane, to je sve, kunem ti se u najmilije. 

 

Šaban sve sasluša. Više za sebe, ponovi Žabačeve riječi, kao da se prisjeća neke stare sevdalinke. 

Partizanov grb na garaži…žuta fasada…PAT i PAM u dvorištu. Od kuda nama PAT i PAM, dragi Žabac ?! Lovačkim puškama udaramo na tenkove. 

Šaban još jednom gorko uzdahnu. E moj Žabac, dao si nas k’o na pladnju. Zatvorenih očiju ustade i izađe na vrata. Čim su se vrata sobe zatvorila, vojnici koji su tu ostali, polegoše po Žabcu optužujući ga da je namjerno odao neprijatelju planove akcije. Dva dana i dvije noći tukli su ga bez prestanka. Po nasilju nad Žabcom koji je preplakao batinjanje, isticao se Mujica, zazivajući ime svog mrtvog brata Mehe. Tek kad ovaj nije više davao znakove svijesti i budnosti, baciše ga izmrcvarenog u samicu.  

Sutra pred zoru, njegovo polumrtvo tijelo zatekli su sestrice na kapiji bolnice. Bez svijesti, ali živ.  

Dan danas se ne zna ime anonimnog junaka koji ga je izvukao iz podruma i odnio pred bolnicu. Ono što se sa sigurnošću znalo je da je zolja ispaljena na Šabanovu kuću, djelo prijateljske ruke. Najvjerojatnije Mujicine. Omertu zbog nedjela na Žabcom, niko sem Šabana nije smjeo prekršiti. Tu mu izginu žena i kćerka. Na njihovoj dženazi, tu odmah u centru, Šaban osvanu bez svoje upečatljive bijele brade. Obrijan i ošišan do glave. Odmah poslije obreda, sa preostale dvoje djece, samo njemu znanim putem, prebaci se nekako do Travnika. Prvim humanitarnim konvojem iz Travnika otputova u Zagreb a brzo zatim u Frankfurt. Mala čaršija pod obroncima Manjače, nikad više ne vidje Šabana.  Samo su dva mezara u centru, jedina dva bez nišana, ostala da opominju na zločin i junaštvo, prijeratnog mutevelije i mualima.   

 

***   

 

Rat prođe.  

Mala čaršija pod obroncima Manjače, lizala je svoje poslijeratne rane letargično, živeći uglavnom od ljeta do ljeta kad bi se mnogobrojna dijaspora sjatila u grad. Žabca, tjelesno zdravog ali duhom i govornim aparatom ubogaljenog, vratiše u komunalno. Ali ne bi ni to da nisu morali. Ne bi ni to da se Mahir ne založi za Žabca. Pričalo se da im je Mahir otišao  u glavnu upravu i to kod Mujice, koji je odmah poslije rata bio neka vlast.  

• Pa ne može tako sa ratnim veteranima, ljudi moji. Jesmo se za ovo borili ?  

Ispriča im da je Žabca prije dvadeset dana, zatekao u bolnici, kreveta spuštenog u podrum. Neuhranjenog, crvljivih rana, usranog i upišanog. Da ga je odnio kući svojoj, da mu je sa hanumom skidao balegu sa leđa, trijebio vaške iz glave i crve iz rana.  Slabe vajde sve bi. Mujica nije htio ni da čuje za Žabca, turajući izdaju u ratu kao razlog što mu brat u grob lađeni pođe.  

• Izd’o je u ratu, izdat’ će i u miru. Nemere ! Takvi nam u ovoj čaršiji, ne trebaju.  

No, nije ni Mahir bio bez aduta. Priprijeti Mujici, da ako se ne postaraju za Žabca, on će sa balističkim analizama terorističkog napada na Šabanovu kuću čak i do Haga ako treba. 

•  Znamo svi k’o ubi Šabanovu ženu i kćer, majčin sine. Hoćeš sa Karlom del Ponte sabahom i akšamom da kahvenišeš, ha ? Ionako svi sumnjaju u tebe. Hoćeš da te čaršija upamtni k’o ratnog zločinca ? Ima da Žabca neđe zaposliš, možda je mutav al’ sakat nije. Eno ga kod mene leži, povratio se, jede, mašala, bolje od mene. Zdrav i prav k’o metla. Jesi li me čuo, teroristo ?  

Na ovo Mahirovo sipljivo izlaganje, Mujica nečujno zacvili. Onda prevrnu očima, izvadi hartiju, zašiljenu olovku i stade da piše. Ni ne pogledavši Mahira, zanesen pisanjem, reče da mu zorom, u upravu pošalje to četničko kopile. Šaljem odmah dopis na komunalno da ga se zaposli. Riješit’ ćemo nešto. Ipak je on šapku sa ljiljanima nosao.   

Žabca vratiše u gradsku čistoću. Hamidu, Mujici a posthumno i bratu mu Mehi dodijeliše zlatnog ljiljana i niko više ne spominjaše rat a kamoli pokušaj atentata na Šabana, gdje mu izginuše žena i kćer.  

Niko sem Žabca. Ali pritajeno, nečujno, očima, koje mu nekad zasuze na prizor njih dvije kako leže u mezaru bez nišana dok su ostali  finim mermerom i betonom omeđeni i označeni.  

Zorom je meo ulice a preko dana, čim sunce grane, dolazio je do centra, čučeći ili trijebeći njihove mezara od travki i korova, sa tucetom neispunjenih loto listića. Vrebao je znane i neznane gradske face, pijačare, vijećnike, uvijek istom metodom, unoseći im se u lice mašući loto listićima tražeći toliko željenu kovanicu od jedne marke. Nakon onog incidenta sa lažnim dobitkom i dalje je svaki utorak svraćao u Kahvu. Na njegove imitacije dobitka džek pota nakon što bi završilo izvlačenje, niko više nije obraćao pažnju. Toliko je puta ponovio isti ritual sa vriskom na televizor i krugovima oko stola, da okupljenima u Kahvi, to više nije bilo ni smiješno ni simpatično.  

Jedne sumorne decembarske večeri, oko prvog u mjeseci kad je Kahva puna jer su čekovi od penzija unovčili, Žabac se pojavi nešto svečanije obučen nego inače. Njegova nova obleka izazva podsmijeh penzionera koji su u čošku kafane tek počinjali redat domine.  

Da se nećeš to ženit’ Žabac ? Koju si prevario, ugursuze, ha ? Da nisi Mahirovcu preoteo ale, ale ? Progledala kako je Žabac kod njih doselio, ko ptičica po avliji leta i nakarminjena i nakinđurena. Opremaš je dobro, je li ?  

Dolazilo je sa njihovog stola, na šta se Mujica, naslonjen na šank, zakikota toliko da mu iz usta prsnu mlaz konjaka tek prislonjenog na usta. Žabac ih sa gađenjem pogleda ali ne odade zvukom ni pokretom da ga njihove riječi uzbudiše. Zaobiđe svoje uobičajeno mjesto pred televizorom već produži do šanka, stade iza Mujica i potapša ga po ramenu. Na tapšanje ovaj se sporo okrenu, odmjeri Žabca od glave do peta. 

• Šta je jebač, šta hoš ? Hoš šta popit’ ? Ako hoćeš bujrum, popij pa raus iz kafane. Nisam raspoložen za tebe večeras.   

Reče posprdno i vrati se očijukanju sa konobaricom iza šanka koja je prala čaše. Žabac je fiksirao pogled na njegovo tjeme, dubokim uzdahom podigao je prsa kao pijetao pred borbu. Otvorio je usta i usne je micao, kao da njima pokreće kotur sefa u kojem se kriju dragunlije do sada neviđene ljepote. Obrazi se smiriše, on zatvori oči kao znak da se su brojke na koturu poklopile u tačnu kombinaciju. Vrata sefa se otvoriše i lice se ozari.   

• Loopoo..vee…uuukroo….sii. Daaj…paaree…vraaćaaj. 

Kafanski žamor naglo utihnu. Jedino zvuk domina koje padaju po podu narušavaju do sada neviđenu grobnu tišinu u Kahvi. Gosti, s prva skamenjeni ne toliko samom izjavom koliko time što je Žabac progovorio, polako ustaju i dolaze do njega, gledaju ga i pipaju kao da ga prvi put vide. Kao da se ispred njih nalazi mudžiza koja će, ako se napravi pogrešan korak, da iščili i nestane u havu.  Neko od njih se pak dosjeti da i dalje ima moć govora i da ovoliku divljenje što je insan progovorio, prelazi granice pristojnosti. Trebalo je sasijeći tu neugodnu tišinu i dati već uzjogunjenom Mujici da opravda ove teške optužbe na njegov račun. Prije no što se tom neznanom spasitelju od ukiseljenih i neugodnih atmosfera pruži prilika da zasija, Žabac iz sakoa izvadi zavežljaj papira i prostre ih po šanku. Kafanom se još jednom prolomi mucajući ali publikom ohrabreni Žabčev glas. 

Naaroodeee…eev….ooodreeescii…oood…plataaa…eeev…iizvoodii…iiz…baaankeee…svee…moojeee…plaatee…koomuuunaalnooo…naaa…njegooov…raaačuun…ukrrooo.  

Grupica se preseli za šank i sa zanimanjem poče pregledavati, računati, listat i  okretati papire pred njima, svako malo zagledajući se čas u Žabca, čas u Mujicu. Neko od njih, uzbuđen uspješnom potvrdom Žabčevih riječi čak krenu i da prozbori jes Allaha mi, crno na bijelo, ali se brzo pokoleba kad ga strefiše namrgođene obrve grupe. Presuda je donešena – Žabac je u pravu ali se niko ne usudi bilo šta da kaže. Uredno se vratiše za sto i u tišini, stadoše kupiti domine sa poda i redati ih ponovo na sto. Samo onaj kojeg eureka momenat još nije prošao, ostade da skupi papire sa šanka i uruči ih nazad Žabcu. Spremio je on i tugaljiv pogled, možda i koju riječ razbora ili utjehe ali ga Mujica preduhitri i ote mu papire iz ruke. Kratko ih pogleda, namršti se i pusti jedno dugo jaah !  

Ma koga ti zajebavaš ? Sad si naš’o progovarat’, jel ? A kad si ko fol dobio lovu na loto-u, pravio si se mutav ? Mujica plati muziku, Mujica plati meso, piće…ha, onda si bio lud ? Tri’es ljudi ovdje žderalo i pilo, sve na moj račun i opet ja ugursuz a ti delija ? Prosiš na ulici, varaš ljude i opet ja kradem, jeli Žabac ?  Ma jebat ću ti majku majčinu…  

Mujice ustade sa šanka i krenu prema Žabcu. Istog onog zlom podlivenog lica, pakostom zakrvavljenih očiju. Kao onomad kad ga je tukao u štabu i bacao sa obale u rijeku. Žabac skamenjen blene, koljena se tresu i polako otkazuju kao da su ona prije glave, koja stoji mirna i tupa, shvatile da se opet veliki zulum sprema. 

Ovo…reče Mujica, podiže desnicu sa papirima a onda hitro zamahnu i ošamari njima Žabca preko zuba… ti mačku o rep da okačiš, dragi moj. Papiri završiše na podu a Mujica izleti na vrata. Tek kad opasnost pređe preko dovratka, eto ti penzionera iz ćoška koju su grizući usne, nijemo promatrali badava predstavu koju će do iznemoglosti sljedećih dana prepričavati u Kahvi. Opet ga okružiše, pokupiše papire sa poda, nutkajući ga da sjedne za njihov sto. Stadoše ga tapšati po plećima, istovremenu kudeći pokvarenu vlast i nepravdu nad njim učinjenu. Eh, da je ovo pravna država takvi k’o on bi u bajbuku noćivali. Složiše se, tražeći u Žabčevim očima znakove primitka njihove empatičnosti. Željena reakcija izostade. Žabac ih okruži pogledom, opet namjesti usne kao da će drži veliki govor ali se brzo predomisli. Oči mu ostadoše na televizoru na kojem je voditeljica lažnim uzbuđenjem najavila da je upravo izvučena šestica na lotu. Ime male čaršije pod Manjačom stajalo je na TV-u, kao mjesto gdje je dobitni listić uplaćen. Žabac zavrti kratko glavom kao da će da se onesvijesti, nabaci neki neodređeni smiješak upućen nikome i izađe na vrata.  

 

***    

 

Sutra ujutru, tri velike vijesti uzdrmaše malu usnulu čaršiju pod Manjačom a prva i najglasnija, ukaza im se zorom. Sjatiše se pred mezarima u centru, kamioni, bageri, miješalice i hrpa radnika, bušaća, kamenorezaca. Svi spremni, jednakih uniformi i pod punom opremom, jasnog zadatka, hitrih pokreta i ruku. Pendžeri se otvoriše da krmeljave, znatiželjne ćelenke pruipitaju kojeg mojeg se prije prvih pijevaca ovolika galama diže al’ ih silna prašina i buka brzo obeshrabri i vrati u tople krevete.  Motorizovana kompozicija kako dođe, tako i ode. Prašina se sleže. Kao produkt te gangule, ukazaše se dva bijela mermerna nišana sa jasno uklesanim imenima i datumom rođenja i smrti Šabanove žene i kćerka, izlivena u najsitniji kvarc i sedefni polugranit. Ko podiže nišane osta neuklesano. Pred mezarima se već stvarala grupica sačinjena od slučajnih prolaznika, radnika ranoranilaca i onih najhorniji gostiju Kahve, da pokuda ili pohvale novo zdanje koje će krasiti gradsko groblje u centru. U toj nakani omete ih nova vijesti. U njihovom pravcu, u šlafroku i kućnim papučama, trčala je uplakana, mlada Ševala. Okupljenima, s prva ne bi jasno zašto ova općinska kafekuharica plače i ječi ali kad se malo primače gomili, Ševala bolno zapomaga ljudi, milicija ! Moj Mujica mrtav pred vratima, moj Mujica mrtav. Neko iz gomile uhvati za ramena sad već ucviljenu Mujicinu ljubavnicu i stade je smirivati i šamarati. Tu se odnekud stvori šećer i voda koju joj haman na silu gurnuše niz ždrijelo. Ševala je kroz gutljale prepričavala da je jutros sabajle, kad Mujicu ne zateče u krevetu, krenula na avliju da ga traži. Ne bi mu bio prvi put da u kakvom jarku ili pod šadrvanom zanoći. Kako je otvorila vrata tako se Mujicina glava spljošti njoj pred nogama. Udavljen, već odrvenio i izbeljio oči. Gledi u me, velikih krvavih očiju i ko da zove upomoć. Hooj, majko moja…kud ću sad huda i jadna ja…hooj.  Dođe i policija. Dva krupna policajca nezainteresirano saslušaše uplakanu Ševalu kako nanova pripovijeda jutrošnji događaj i sa njom na zadnjem sjedištu jurnjuše u pravcu mjesta zločina.  

Rulja kojoj poslije Ševalinog burnog nastupa, teško pade ova iznenadna tišina, poče se polako rasipati. Grupica koja je ostala, pođe u Kahvu. Tamo se najbolje sliježu utisci i donose zaključci. Na tapeti razgovora ne bi ni Mujicino ubistvo ni novi podignuti nišani. Plašt misterije oko toga ko je idejni tvorac da se oni podignu pretežak je za jednu jutarnju sjedeljku dok se Mujicino ubistvo, takoreći očekivalo. Velika je lista ljudi kojima je on stao na žulj. Pitanje je bilo samo od čije ruke će njegova glava da strada. Vedrija i za šprdanciju podložnija tema bila je – ko dobi sinoć silne novce na lutriji.  Taj fantastični dobitak preračunavali su u broj svojih penzija ili plata,  koliki bi dio država uzela kao porez, zaključivali kako je to pljačka i nepravda, sve dok se konobarica ne pojavi sa novom turom pića i jednim običnim pitanjem kojim prekide žustru raspravu. Što nam to još nema Žabca na groblju, kako će se samo obradovati kad vidi nove nišane ?    

Skoro da moglo čuti kako se sva tri događaja savršeno poklapaju u njihovim glavama. Nema sumnje da je Žabac upetljan ili je u nekoj sprezi sa dobitkom na lotu, novim nišanima i Mujicinim ubistvom. Nije im baš najjasniji redoslijed događaja ni kako je uspio sve to za tako kratko vrijeme da organizuje. Razne teorije i kombinacije rasplamsavale su njihovu maštu ali ni jedna dovoljno dobrih argumenata da se ispostavi kao najtačnija ili najbolja. To što se Žabac ne pojavljuje na svom uobičajnom mjestu, iako je dan uveliko osvanuo, dodavao je ulje na vatru njihovim tumačenjima jutrošnjim događaja. Ko zna dokle bi te maštarije dobacile da se jedan on njih ne dosjeti da pođu do Mahirove kuće, posljednjem znanom Žabčevom mjestu prebivališta. Njih šestorica, ispiše svoja piće i u dva vozila dovezoše se u Mahirovu avliju. Zatekoše domaćina kako sjedi pred kućom. Zamišljen, oreolom crnih misli i velikih briga iznad glave sjedio je i debeloj hladovini šadrvana, ispijao kafu. Primijetivši to, grupica mu pažljivo priđe, odmjeravajući svaki korak kao da prilaze hitrom lanetu koje bi se i na najmanji šum izgubilo u gustom rastinju šume. Čak i kad su došli sasvim blizu, Mahir se ne pomače. Koncentrisano je, dugo i glasno srkao iz fildžana. Jedan od njih bojažljivo pročisti grlo, pokušavši na taj način da skrene pažnju na njihovu prisutnost i razbije ovu bolno neugodnu tišinu. Tek kad ispi i zadnji gutljaj, Mahir razbi onu pretešku šutnju sa očigledno neželjenim gostima.  

Džaba ste dolazili, nema ga. Ne znam ni gdje ni šta je s njim. A i da znam, hijenama kao što ste vi, ne bih rek’o, nema tih para. Ajd’ sad, tutanj iz moje avlije. 

Reče Mahir ni pogledavši svoje posjetioce. Onda strpljivo posloži fildžan i džezvu na tacnu i uđe u kuću.  

 

Tek na proljeće, na skrovitom glibu gdje se Una ulijeva u Savu i dijeli Bosnu od Hrvatske, nađoše ostatke Žabčevih kostiju i jednu kunduru. Odmah uz uzglavlje leša, ležao je potežak kofer zapekao od mulja i gline. Čitav sat je tim forenzičara pod punom opremom pokušavao da ga otvori.  Kad im to najzad pođe za rukom, stranice kofere razjapiše svoju čeljust i iz sebe izbljuvaše na hiljade srebrenih kovanice od jedne marke. Forenzika ustanovi da na kostima ne bi nikakvih tragova nasilja. Znavši historiju rahmetlije, isključiše brzo i upatanje a i ko bi pametan sa tolikom tovario gazio moćnu rijeku. Na obdukcijskom nalazu kao uzrok smrti staviše elementi a koji su sve to elementi, eh to pitanje postavite stanovnicima jedne male čaršije pod obroncima Manjače.