Audio mezetluk
„ It was the best of times, it was the worst of times. “ Ili da po „naški“ prevedem ovu englesku pijanicu – Jebeno doba nastupilo, brale . Nikad mi nisu išli prevodi, to se iz priloženog vidi ali kako drugačije nazvati doba u kome svaki čovjek, htio ili ne htio, mora donijeti važnu odluku i odgovoriti (ili makar naslutiti odgovore) na ona najteža životna pitanja: Ko si ? ; Šta si ? ; Gdje ideš ? (I ono najteže) U šta spiskati većinu svojih najboljih godina života kako ne bi umro od gladi ?
Digresija jednog, ovaj put latino američkog pijanca kad se spominje biranje profesije i umiranja od gladi : „ Ako hoćeš da budeš pisac, moraš biti jedan od najboljih. U suprotnom, ima i boljih načina da umreš od gladi “ (ovo sam čisto ubacio da se ne zaboravi, ne da ja imam kakve veze sa umiranjem od gladi, a još manje sa pisanjem.)
Što se mene i mojih važnih životnih odluka tiče, iz ove perspektive, čini mi se da su se baš mene, one najmanje ticale. Bilo su nebitne, suvišne labilne i lako promjenjive – tako sam osjećao tad kad se spomene ta tema. Sa mnom ili bez mene, mojoj ili tuđom odlukom, putevi su se utrali. Neki poluplan je stupio na snagu. (Neko) Vrijeme ću provest na fakultetu.
Index sam dobio i jedinu pozitivnu stvar koju iz tog čina mogu da izdvojim je – polukez koji sam bacio na dodjeli, kad je nekom smotanku ispao index a dekanesina glava se sudarila sa njegovom, dok su pokušali u isto vrijeme da ga dohvate sa poda.
Moja majka je tu novu ulogu sinovca studenta shvatila (i)suviše ozbiljno, pa mi je, ne znam iz kojeg razloga, kupila nove dioptrijske naočale. Iako sam (u to doba) još poprilično dobro vidio. Bolnija je činjenica da ih je platila trećinom svoje mjesečne plate, pa sam u njenu čast odlučio da ih stavim prvi dan fakulteta. Još bolnija činjenica je da sam ih taj isti i izgubio. Neko mi je maznuo jaknu zajedno sa naočalama iz kafane u kojoj smo sjedili poslije predavanja, ali doći ćemo i do toga.
Ušao sam u amfiteatar i (zahvaljujuću naočalama ?) među stotinjak nepoznatih studenata, ugledao jedno poznato lice. „ Djevojka iz mog kraja“ , Sandra K, sjedila u predzadnjem redu tog nimalo malog amfiteatra. Obradovan, nisam nimalo oklijevao da kao najveći seljak, preskočim redove, gazeći blatanjavim cipelama (vani je padala kiša) po klupama i smjestim se kraj nje. Naše gimnazijsko poznantsvo, potvrdili smo srdačnim zagrljajem. Odgovore na pitanja i čuđenje „ otkud ti ovdje ? “ , „ Zar nisi htjela upisala onaj X fakultet ? „ , „ Pa kako te nisam vidio na prijemnom ? „ nije prekinuo ni ulazak profesora. (Kad bi sad na nekom kvizu otvorio milijunsko pitanje koje bi glasilo „ kako se zvao profesor koji je ušao na to prvo predavanje „ ja bih odgovorio da me boli ona stvar, dok bi gledaoci kod kuće hvatali se za glavu i psovali mi majku.Frajko je bio neka zvjerka koja se nije „skidala“ sa TV-a, kroz dnevnike i vijesti, opšte poznat i cijenjen međ’ populacijom).
Njenu izjavu da je danas upoznala „baš zgodnog frajera“ (što mi nimalo nije bilo drago) prekinuo je upravo taj jet-set profa koji, zgrožen nad činjenicom, da neko ima petlju da prekida (po njegovim riječima-krucijalna) uvodna predavnja kikoćenjem i smijehom te za primjer drugima, izbaci nas oboje napolje. Neočekivano, inače „uzorna „ Sandra K, slegla je ramenima i potpuno ravnodušno rekla „ Hajmo na pivo !“ Još uvijek pod dojmom njene hladnokrvnosti, bez pogovora sam je poslušao, pokupio stvari i krenuo prema vratima. Zastao sam i primjetio da me Sandra ne prati, već stoji kraj jednog stola i razgovara sa nekim tipom, nauštrb profinim, sve glasnijim „Rekao sam, kolegice, da izađete napolje.“ Naposlijetku se njene bujne sisice dogegaše do mene i vrha stepenica. Ona, uhvativši me za nadlakticu prošapta : „ Vodim onog tipa o kojem sam ti pričala sa nama na pivo. Kenane, zar nije divan ? Sad moraš da budeš fin. “
Ispred amfiteatra smo se prvi put, oficijalno, rukovali – Ismar od roda Ibrakovića, tako mi se predstavi. Ljepuškast (da ne griješimo dušu), duga kosica, mondura ala „ sad sam sa skejt parka “ i izgubljeni, sramežljivi pogledi i pokreti. Nakon što smo brzo uvrdili lokaciju ( brzo podrazumjeva najbliže) krenuli smo, bez nekog objašnjenja, suprotnim stranama. On je na trotoaru, pogleda zabijenog u pod, dok ga Sandra i ja gledamo krajičkom oka sa kraja ceste i vodimo bitka, Ona : Baš je fin, ne zajebaji – Ja : Baš je čudan, halali.
Propali student arhitekture, koji nacrtnu ne bi položio ni da mu je sAm Gaudi davao instrukcije, popravlja konobarsku pregaču i zvonkim glasom pita:
„Šta će omladinci popit’ ? “
(Skromna) Sandra : Malo, tri'estrica.
Ja ću klipaču, jebem-li-ga.
Ismar: Čaj, kamilicu, ili mentu ako nemate kamilice.
Šta si ovo dovela Sandra, sunce ti tvoje. Ni dvije banke nije sprco u dupe a već je za gerijatrije. Ako je bolestan, odmah na CUM, usput vam je. Ako nije, odvedi ga svakako, biće jednog dana a i prevencija je majka ! I ponesite ove čajeve sa sobom da ne u'sfali, jebo li vas čaj, sve sa filter kesicom.
U nevjerici ga gledamo, konobar odustao od popravljanja pregače…i života (što i nije loše). Čak se i dvojica likova sa suprotnog stola okrenuše da bolje osmotre ovo čudo od narudžbe. On se od ovog očiglednog nalete nepoželjne pažnje gubi, znoji, nije mu jasno jel nešto zgriješio.
Meni ga bI žao. Tražim neki izgovor za ovo nepropisno ponašanje. Možda je zaista bolestan iako se ne vidi, može biti i da je neki radikalni musliman, možda mu se stvarno pije čaj, iako je (u hladu )32 stepena – čuo sam i za tu sortu ljudi, vole čajeve to je čudo jedno, ili možda, nekim čudom, čovjek jednostavno ne pije.
Konobar i dalje u behutu, ne ide od stola. On uviđa da je problem u narudžbi, (ustvari, nije problem u narudžbi već u kafani, konobaru, društvu ) pa prevrće cjenovnik tamo-amo. vidno nervozan i naposlijetku pređe sa čaja na podnošljivu kiselu…
Naravno da je ova šarada oko čaja i narudžbe čista glupost i pretjerivanje sa moje strane. Sklon sam bio i ostati ću heboidnom ponašanju, na svu sreću ili žalost.
Elem, (riječ u trendu) kao što rekoh, bilo mi ga je žao, pogled mu se naglo zamuti, a i pretpostavio sam na osnovu onog kratkog upoznavanja i nepoznatog mi naglaska, da nije na „ domaćem terenu “, Sandra šuti- nije ni njoj ugodno, pa da razbijem ovu glupu atmosferu upitah ga :
-Ismare, kako si ?
– Nikako…Kenan ono biješe zar ne ? Kenane , da ti kažem iskreno, nikako.
– Pa zašto bolan? Pričaj…
-Došao preključe iz Slavonskoga Broda, uzmem taksi sa stanice do studentskoga doma gdje sam još na prijemnom zapikirao sobu. Popnem se do sobe, da otključam, neće. Neko stavio ključ sa druge strane u bravu – te ti ja pokucam. Otvara mi neki brdoliki sa bradom. Pita me šta trebam ? Kažem mu, ne trebam ništa, hoću u sobu da uđem. Aaaa ti si taj, pa zar ti nisu rekli iz uprave da si već premješten u drugu, dva sprata ispod. A stvari koje sam ostavio ? I njih smo premjestili, odgovara on i zalupi mi vrata pred nosom. Šta ću, odem dva sprata ispod i pokucam tu. Otvaraju mi dvojica bez majica samo u šorcevima i to oba moja šorca na njima. Soba k'o teretana, benč, vratilo, tegovi po podu, tehno u pozadini trešti. Ja onako u čudu, razgledam i prepričavam šta mi je onaj odozgo brdoliki rekao. Oni mrtvo hladno mi rekoše : „ Žao mi je paša, mi čekamo jarana da dođe iz Zenice, njemu smo namjenili tvoj krevet a ti traži premještaj, šta ću ti ja ! Ja kontam i bolje, ne bih sa vama dvojicom dijelio sobu i da mi platite i direkt u upravu. U upravi, žive duše nema. Sjedi ispred vrata, čekaj, oblijeći oko nje, ništa. Počelo da se smrkaje, kad ide ovaj, Niđo se zove, neki je šef uprave. Ja mu ispričam šta je, kako je, on samo slegnu ramenima i reče da trenutno nijedna soba nije slobodna, da dođem sutra pa će vidjeti šta će sa mnom i ode svojim putem. Meni došlo da zaplačem. Sjednem opet ondje ispred doma da se saberem.Gdje ću sad, već se dobro smračilo. Sjetim se tetke na Alipašinom, mogao bih kod nje prenoćit’ i ja direkt kod nje opićim. Izbaci me taksi negdje na Alipašinom, gledam one zgrade, sve isto izgledaju u mraku u kurac, ne znam gdje ću. Kružim okolo ko budala ne bil’ šta poznato ugledao, taman izvadio mobitel da zovem starog, kad-dum ! Neko me sa leđa opali po glavi. Od siline udarca padnem na pod a odgozdo se neki jalijaši deru : „ Vadi pare majku ti jebem, nemoj da te zbodem, brzo ! „ Ja onako ležeći na stomaku izvadim novčanik i gurnem im ga. Oni pokupe i novčanik i mobitel i uteknu. Dignem se, prepipam glavu, dobro je ne krvarim, ipak mi je stari iz bosne hehe, onda počnem da im psujem i majku i oca banditskog, menu su našli da pljačkaju. Srećom nije bilo puno para ali opet, žao mi dokumenata, dabogda im za lijeka zatrebalo…
. I kao do to nije dovoljno, jučer mi na dodjeli ispade indeks te poletismo dekasanesa i ja u isto vijeme da ga dohvatimo pa nam se glave sudariše. Svi mi se smijali.
Prisjelo mi i Sarajevo i fakultet i dom i sve u lijepu materinu, a već dvije godine pokušavam da upišem nešto, da se pokrenem, pobjegnem iz onog usranog Slavonskog Broda !
Još me ovaj sad i ovaj mulac od konobara handri za čaj…
Eto Kenane, zato sam ti nikako…sve me nešto steže u grudim od kako sam došao. Treperim, neda mi mira, nije trebalo ni da dolazim u Sarajevo, da platim šta sam dužan pa da idem.
Nakon što sam ga saslušao, progutao sam knedlu u grlu. Zatim sam ustao, prišao njegovoj stolici i rukama mu, bez riječi mahnuo prema gore, da ustane.
„ Dođi, Ibrakoviću. Dođi da te zagrlim ! Ne ideš ti nigdje. “ rekao sam mu dok smo se onako baš bratski zagrlili.On se smije, otpuhuje, tapše me po leđima u znak zahvalnosti. Oči mu postaju vedrije.
„ Hajde, hajde vas dvojica “ dobacuje Sandra „ Dosta pederluka! Daj da popijemo nešto ja častim !
„ Vidi nje što je ljubomorna, ne brini neću ti preoteti dečka ! Ismare, znaš li da se ovoj djevojčici plaho sviđaš? “
Ona me kroz pomješanu srdžbu i smijeh gađa kutijom cigareta, dok se Ismar glasno kikoće. „ Joooj, debila, nemoj da me brukaš ! “
„ Neću da te brukam, hoću da pijem ! Jel pijemo ili ne pijemo ? Jel Ismare ? Sandra ? KONOBAR !!
Ni sam ne znam koliko smo proveli vremena u toj kafani. Pili smo i pušili. Pričali o tome šta nas čeka i kroz šta smo do sada prošli. Gdje smo to bili prije, upoređujući odrastanje na te dvije tako različite, a tokom razgovora ustanovljene, tako slične lokacije. Stvarno se toga dosta toga podudaralo, u stvari, nevjerovatno je koliko nas identičnjih stvari vezalo. Kad kažem ovo nažalost mislim samo na Ismara i mene jer nas je Sandra napustila još negdje na „ poluvremenu“.
Penjemo se, teturajući uz te brdovite Bjelave. Zora je i sunce se pomalja na horizontu. Noć je bila fantastična. Nije baš da se sjećam svakog detalja s obzirom na to koliko smo alkohola proturili kroz šake, jetru i mokraćne kanala ali kroz neke panoramske slike zabilježene i uhvaćene u mojoj memoriji, znam da smo, nakon te kafane otišli do mene. Pili smo rakiju, smijali se ko ludi dogodovšinama iz naše prošlosti, slušali, grlili se i nazdravljali uz Balaševića . Onda smo se spustili do centra grada, vrludali ulicama, mjenjali kafane, derali se, dobacivali prolaznicima. U neko doba ušli smo u tu famoznu „ Sloga “, bučnu i krcatu svakojakim facama. Ulijetali smo gdje smo stigli, plesali smo i pričali sa ljudima, upucavali se djevojkama, eksirali tekile na šankovima. Na jednom od tih šankova, upoznali smo dvije jako zgodne Sarajke i ja sam u naletu inspiracije, ispričao im da smo članovi omladinske pogona nekog lijevog košarkaškog kluba, tu smo u Sarajevo došli na pripreme, jako nam se sviđa grad, voljeli bi ga malo bolje upoznati pa sam ih upitao da se sutra (poslije treninga ?) nađemo i krenemo zajedno u obilazak. Ismar je to sve pratio i potvrđivao, usput im objašnjavajući kako inače niti pijemo niti pušim ali smo toliko oduševljeni atmosferom grada da jednostavno nismo mogli da odolimo – „ Naše tijelo je hram, to je naš instrument i jao, kada bi naš trener saznao da smo ovdje i u ovakvom stanju… „
„ Sarajevo je neodoljivo, potpuno vas razumijemo “ rekla su dok su nam davale svoje brojeve i raspravljali sitne detalje oko dogovora za sutrašnji obilazak. Pozdravili smo se uz obavezno obećanje da ih nećemo iznevjeriti nedolaskom.
Rastali smo se kod ulaza u upravu studenskog doma. Moja nagovaranja da spava kod mene, batali tu stvar oko sobe za sada, nije želio da čuje. Hoće da to sa Niđom riješi „ sad odmah, dok je frišak “ kako reče. Zagrili smo se još jednom i ja sam krenuo kući.
Na putu do kuće motala mi se ona njegova priča u glavi. Onaj splet nesretnih okolosti što nam je ispričao i moja reakcija na nju. Pomislio sam kako je oslobađujeći osjećaj bio za njega da na banalno pitanje „ kako si Ismare ? “ zaista i kaže istinu. Prebaciš „lopticu“ na drugoga pa šta bude.
P.S.
Ovaj susret sa Ismarom je bio davne 2010. godine, prvu sedmicu našeg zajedničkog uplovljavanje u te luke studenskoga života. Od tada pa u naredne četiri godine postati ćemo nerazdvojni, skoro pa sijamski vezani. Ono što mi je i danas, poslije sedam godine nakon te noći i dalje fascinatno, je taj njegov manevar „prebacivanja loptice pa se ti prika snađi “ o kojem često i dan danas razmišljam. Kazati istinu, jer istina će da te oslobodi. Rizika nema, uz istinu samo rastemo. Koliko bi samo izgubili da je odgovor glasio “dobro sam.”. Rezultat tog prebacivanja i razlog pisanje ove priče je pronalazak sveske u kojoj sam ga tu noć, po povratku kući, srećom, zapisao:
Lovili smo se duševnim mrežama, onima koje kaće samu srž čovjeka.One, povezuju nepovezivo. Htio to ti ili ne, zađeš duboko ali lahko, odstraniš kost i meso a ono što ostane u pjeskovitom tlu duše – prihvatiš ili ne prihvatiš. Znaš šta Ismare, ono što sam našao kod tebe, ono što „snebiva ispod kreveta tvog“ mnogo je kvalitetno i plemenito. Od dobroga materijala skovano i ja bih ga rado okačio oko vrata kao hamajliju.
P.P.S. (samo za njegove oči ! )
Hvala ti za četiri sjajne godine. Bez tebe ne bih bio ono što sam sada.