O pticama i kavezima I Prvi dio

PreLUDij 

Sadržaj te sudbinske prepiske sa Lukom, drugom iz djetinjstva, kumom i bratišom , izgledao je otprilike ovako: 

• A zašto si tako tvrdoglav ? Kažem ti sad, a govorio sam ti i prije. Dođi ovamo, naći ćemo ti nešto. Mariehamn je najljepši u ovo doba godine… 
•   Ne znam,  muka mi je od svega ovdje ali… 
• Šta, ali ? Nema ALI ! 
• Ima ALI. Maca mi se preključe okotila, loš predznak za put a i gdje ću je sad ostaviti, prvi joj je okot… 

• Jeb'la ta maca ! Pričao sam ti za Marc-a ? 
• Podsjeti me…jel to onaj luđak kojeg si nedavno upoznao ? 
• Jest’, taj luđak je rekao da kad god odlučiš da dođeš, on ima posao za tebe…bio sam jučer ponovo sa njim, garantovao sam za tebe, hvalio te, srao kako si pouzdan, vrijedan, pametan, plodan. 
• Šta si ono rekao, čime se ono on tačno bavi ? 
• To ne znam, to niko ne zna, neki je export-import…znam da je malo „ na svoju ruku “  ali plaća uredno, jest da su novci malo „ crnji “ ali bolje za tebe, ovdje deru  za porez. 

• Hmm…hajde razmislit’ ću. 
• Razmisli…pa javi šta si odlučio. 
• Hoću, pozdravi ženu ! 
• Hah’ odkad to ti nju pozdravljaš ? Ako te muči ono što je bilo, ne brini oko toga. Zaboravljeno i oprošteno. Nemoj da te to spriječava da dođeš. Čujemo se i vidimo, valjda. 

 

 Te večeri, nakon razgovora, nisam mogao da spavam. Krevet sa hiljadu misli rasutim po svakom dijeliću posteljine, napustio sam sa olakšanjem, pokupio jaknu sa stolice, provjerio da li maca sa mačićima spava i krenuo putem obala Velike Rijeke – moje omiljeno mjesto, mjesto velikih odluka, mjesto gdje se misli ne komešaju već bistre i utiru put velikim planovima.  

Iako je bilo negdje oko ponoći, jaka mjesečina je savršeno jasno ocrtavala svaku sedru, svaki izbočinu i kamenčić na Velikoj Rijeci. Duge travke i riječna paprat nabacili su svoj miris ljeta,  skladno su se njišući na vjetru  i uz zvuke brzaka, lomili su se preko malih kaskada. Velika Rijeka i večeras pravi pravu malu multimedijlanu priredbu. Ali, kako god pogledam gore,  zapadno uz obalo, (u)činilo mi se da mjesečina malkice jače sija. Dobar znak ili loše predkazanje ? Uglavnom, Finska na tebe je red… 

 

Vrijeme da se krene 

Sjedeći na klupi autobuske stanice gledao sam u naljepnicu svog ohabanog kofera. Pisalo je „ recommended weight 20 kg“. Da li može stvarno SVE TVOJE, ma šta ono bilo, da stane u tih 20 kilograma ? Ili još gore, šta ako je sve moje stalo u tih 20 kg ?

Nije mi se išlo, ali nije mi se ni ostajalo. Bila je srijeda, moj najmrži dan.  Autobus je kasnio. Jako sunce je samo pojačavalo moju nervozu, koju sam znojavim rukama ispoljio na već izgužvanoj autobuskoj karti.  

Vjerovatno ne bih ni bio u ovoj dilemi da baš ta karta nije odigrala značajnu rolu u ovoj situaciji koja se tako brzo razvila. Naime, Luka je znajući da bi, čim bi mi poslao pare za nju, ja mu iste, časkom i vrnuo,  on je, takoreć,  „unajmio „ našeg zajedničkog prijatelja Alena da odradi taj zadatak umijesto mene. Ta transakcija je otprilike išla ovako: Luka-pare-Alen; Alen-karta-ja. Alen je to jutro poranio. Zbunjen ovom iznenadnom posjetom, kratko smo popričali na ulaznim vratima i dok mi uručivao  kovertu,  rekao je : „ Ovo je za tebe, ništa me ne pitaj, sve će ti se samo kazat kad je otvoriš. Sretan tebi put, pozdravi ga i slobodno mu poruči da ga čekam sa revanšom. (njih dvojica – zakleti šahovski rivali )  

Istog momenta sam je otvorio, doduše više (nestručno) pocijepao po krajevima tako da su, iz nje,  po podu se razletila tri papirića. Prvo što mi je zapalo za oko, bila je  mala bijela ceduljica na kojoj je pisalo : „ S.Most-Stockholm-Mariehamn. Čekamo te !„  

Alenov rukopis prepoznao sam, po najblaže rečeno, nečitljivom stilu.  Na podu je ostala da leži autobuska karta i novčanica od sto eura. Bezbeli, za puta.  

I tako i bijaše… 

 „ Dokle ti, dečko ?“ Upita me je vozač dok sam ulazio u bus, brišući  podlakticom znoj sa čela. 

„ Ja bih do kući gospodine. Da mi, ako nije problem, vratite ovih 332 maraka koliko košta karta i lijepo svako svojim putem “ odgovaram mu. 

On me zbunjeno pogleda. „ Jel me to zajebavaš ili si ozbiljan ? “  

Ne čekajući  odgovor,  brzim pokretom  istrgnu  mi onu, već zgužvanu kartu iz ruku i reče „ Do Štokholma, hah ? Tamo iza ima mjesta. Hajmo ljudi ,brže malo, kasnimo !“ 

 

Osmjehnuo sam se i ja i sjeo na mjesto koje mi je pokazao pitajući se… da li sam se stvarno zajebavao ili sam bio ozbiljan. 

Beskorisnost razmišljanja o tačnom odgovoru, prekinuo je zvuk paljenje motora i autobus je krenuo… 

 

 

Slow bus to Finland 

 

Postoji jedan nevjerovatan fenomen na koji mi je A.2 prije polaska, skrenula pažnju. Tipičan je za autobuse koji putuju na duge destinacije, veli ona . Zove se „pričam ti priču “.  

 

-„ Da li želiš da znaš u čemu se sastoji taj fenomen ?“ Upitala me je, dok smo noć prije polaska, razgovarali o putu.  

-„ U tome da ti saputnik ili više njih, nesebično, iscprno i detaljno izdeklamuje svoju životnu priču htio ti to ili ne. Kao pomoćno sredstvo za početak ili t.z.v. „ ice break “ saputnik će najčešće da iskoristi rečenicu „Hoćeš malo stapića, ili čipsa ili bilo čega što mu se nađe na pri ruci. Tako da se toga dobro čuvaj… 

 

I zaista, njena upustva su bila nepogrešivo tačna. Sjedio sam u negdje u sredini autobusa, potpuno nezaštićen od ovog fenomena. Pokušavao sam da izgledam nezainterovano ali sve do izlaza iz Bosne već sam „pokupio“ priču debeljuškaste gospođe koja je sjedila kraj mene. 

„ Hoćeš malo ? “ (gurajući mi kesu štapića pod nos) 

„ Ne, hvala. „ 

„ Gdje putuješ ? Aaa, fino je tamo. Poslom ? Ma jah, nema budućnosti u Bosni. Mi smo za vrijeme rata otišli, evo sad će bit’ dvae's i kusur godina kako smo tamo. Dvoje djece. Ova mlađa najbolja u školi. Bolje priča švedski od pravog šveda, hah. Jesi siguran da nećeš malo štapića ? Dobri su koga mučnine pate ? Da ti nije muka ? Mene odmah uhvati ako nešto slano ne stavim u'sta, a i kiselina mi proradi. A želudac ? Vele ovi švedski doktori da je to od prejake hrane, a ja šta ću…bez sarme, graha i bureka ne mogu hah’. Hoćeš možda čipsa ? Evo čipsa !  

 

Zatim je slijedila priča starijeg gospodina koji je sve to sa suprotne strane strpljivo slušao: 

„ Nemoj sinko da ideš nigdje, poslušaj mene. Sve ti to svodi isto – Standard. Sa sedamsto maraka ovdje si ko beg. A dole ti je dvjEhiljede eura malo. Porez zak'la. Daj djeci, pošalji vamo, a gdje su penziono, zdravstveno…heej moj sine, istope se ko ledenica a života nigdje. Ja sam trie's godina sprco u Njemačkoj u šta ? u ništa ! Samo arbajt,arbajt,arbaj…“ 

 

Ostatak putnika koji je bio u „publici“ ili se slagao sa govornikom ili mu proturiječio sa nekim svojim primjerom, ili već našao nekog drugog da taj fenomen dobro utvrdi i potrvdi. 

 

Ja sam učtivo klimao glavom na novookrivene „mudrosti“, mrštio se na neku njima napravljenu nepravdu i neodređeno smiješio na dobijene savjete uz „ Da, da, to svakako.“ 

 

Isoristio sam kratki „zamor materijala“ kod mojih sugovornika i izvadio iz ruksaka „ Čudnovato“ od Sušića. Prelistavam prve stranice  i pronalazim besprijekorno savršen citat: „ Budalo ! Povjerenje, bojnog konja i priču o sebi ne daj svakome .“ Zamišljam  njihovu reakciju kada bi oteo onaj suvozačev mikrofon na kome je on upravo objavljivao „ Za koji minut ulazimo u Hrvatsku, pripemite svoje pasoše ! „ – i pročitam ga iz sveg glasa, više puta. 

 

Vitezovi plastičnog stola 

 

Poslije uspješnog prelaska Hrvatske granice stali smo na jedan parking. Tu su nas čekala još tri ili četiri autobusa iste firme. Vozač nas je obavijestio da presjednemo u (naoko modernije) autobuse po zemljama u koje putujemo tj. za Švedsku u onaj prvi, za Njemačku u onaj drugi i tako dalje… 

Sa olakšanjem sam se „ razveo „ od tih ničim izazvanih savjetodavaca, duboko ubjeđen da su, bili oni za ostanak ili odlazak iz Bosne,  sretni(ji) što je napuštaju. 

Pokupio sam svoj kofer iz prtljažnika i zapalio cigaretu, uprkos negodovanju vozača i ušao u onaj prvi. Bio je to dvospratni autobu. Smijestio sam na donji sprat u društvo trojice muškaraca koji su sjedili na onim sjedištima koja su okrenuta nasuprot jedna drugom, ograničena samo stolom.  Njih trojica srdačno me primiše u svoje društvo. Sjeo sam kraj Elvira. Elvir je iz Sarajeva, tačnije sa Buča Potoka. Simpatičan lik, što je još više potpunjavao sa „ setom “ gustih crnih brkova i zalizanom crnom kosom. Odlazi u Švedsku periodično . Tri mjeseca tamo, tri je kod kuće. Sa njim sam lako i na moju radost našao temu „ Jel Saraj'vo gdje je nekad bilo “ i omastio svoj brk sa njegovim, onim pravim, sarajevskim burekom ispod sača. Ako ćemo pod „sarajevski“ podrazumjevati albansku recepturu. Preko puta nas, sjedili su aristokratki obučen, najstariji mušketir Enver i mladi, žgoljavi momčić Stefan. Rođeni Zeničanin Enver se uspješno metamorfizirano. Sad je utemeljeni šved, po manirima,obleki i pasošu. Boji se da leti avionom pa je prinuđen da svoj teget baloner gužva po autobusnim, za njega nepodnošljivo neudobnim sjedištima.  Ima svoju advokatsku kancelariju u Malme-u, suprugu ,dvije kćerke i bolesnog oca u Bosni zbog kojeg jedino i putuje. „ Ne bi mene puškom natjerali u Zenicu da mi nema oca“ –kako sAm tvrdi .  Stefan je sušta suprotnost. Priprost i vulgaran. Davio nas je pričama o svojim švercerskim podvizima, kafanskim tučama i povaljenim curicam. Na što smo se mi, nakon svake „ prevaljane kile „šita“ do Bege-a“ ili zbunjene Milice,Danice, Janice na zadnjem sjedištu njegovog Bmw-a, samo sa podsmjehom pogledavali. Na iznađene svih Enveru je prekipjelo. Probudio se onaj uspavani zeničanin u njemu te mu na čistom mahalskom dreknu „ JARANE ! ODVADI MALO ! Na šta je on počeo da zamuckuje „ Dobro, dobro, stari…neću više! Kako sam sa Elvirom ustanovio na jednoj „puš pauzi“ – Alipašinska jalija sudeći po Stefanu, ima svoje ogranke i po Banja Luci, odakle je tvrdio da dolazi. 

 

 

Kuda plovi ovaj brod ? 

 

Gledam u veliki svijetleći natpis –  „ Stockholm City Terminal “. Na velikom satu iznad njega otkucalo je 03:00. Šejtansko doba, vele.  U Štokholmu sam dakle ? Moram priznati da mi pod ovim noćnim svijetlima, praznim ulicama i zatvorenim radnjama izgleda lako osvojiv. Sjeo sam na klupu uz ulazna vrata terminala koji  je bio još uvijek zatvoren. U tankom sam kariranoj košulji, puše neki koznasakojestrane vjetar ali nije mi hladno. Od kretanja sa početne tačke prošlo je 30-tak sati. Kao putnik sa stažom uspio sam dobar dio puta da provedem u nekom bunilu između jave i sna, samo se povremo budeći da zapalim cigaretu, nešto pojedem ili pročaskam sa mojim vitezovima okruglog stola koji su negdje usput dezertirati.   

Prema meni ide grupa mlađanih djevojaka gegajući se, sa flašama u ruci. Mirisi raznih parfema pomješani sa alkoholom za razliku od onih iz autobusa, prijali su mojim nosnicama. Mumlaju neku melodiju. Prolazeći pored klupe i kofera kraj mojih nogu,  nakloniše se i veselo uzviknuše : „ Welcome, welcome !“ Mislio sam, ako će me ovako svugdje dočekati, možda ovaj put i neće biti tako loš !  

Dok sam pogledom pratio vesele „ domaćine “ i razmišljao o nekim svojim prijašnjim noćnim avanturama,  primjetio sam da su vrata terminala uveliko otvorila. Ušao sam, i prvo što mi je zapalo za oko, odnosno, za uho bila je muzika. Puštali su klasičnu muziku. Bethovana, Mozarta, Bacha možda ? Bio sam kivan na sebe i na činjenicu kako nikad nisam odvojio vrema za nešto ovako divno. Sjeo i stvarno se naslušao, kako bi makar, eto, uspio da ih razlikujem ili prepoznam. 

Stajao sam na vratima, očaran. Miran. Spokojan. Taj zvuk oboe (mislim da je bila oboa), prožimao je moje tijelo , ispunjavajući svaku ćeliju nekom toplinom.  

Sigurnijim korakom krenuo sam da potražim informacije o brodu koji će da me prebaci do Mariehama.  Ljubazni čiko za prvim pultom na kojeg sam naletio, rekao mi je da bus koji vozi do luke polazi tek u 07:00. Zahvalio sam mu se i počeo da smišljam kako ću da utrošim slijedeća četiri sata. Prvo što mi je palo na pamet- hrana ! i to u velikim količinama. Sem malog kioska za kafu i novine, svi restorani i bistroi su bili zatvoreni. Ispraznio sam prvu policu frižidera sa sendvičima, uzeo dva piva i kafu. Da li zbog punog želudca, piva ili puta, umor me napokon nadjačao. Nesavladiv nalet sna i eto me već ispružen na klupama štokholmslog terminala. 

Budi me vibracija mobitela, piše : 

• Imam taj nepogrešiv  osjećaj da si iskoristio papiriće koje sam ti poslao. Ako jesi, za sat vremena ti je autobus do luke. Ukrcaj se na brod koji polazi u 09:00. Ja te čekam u 12:00 sa pivom u Mariehamskoj luci…sve karte su ti već uplaćene samo im pokaži pasoš.   

Gledam u pjenušavu morsku vodu koju brod sječe tako lako, kao kada prelazite nožem kroz maslac. Pratim let cigarete koja leti u ponor i nestaje među uzburkanim valovima. Pitam se, šta bi bilo da  ja letim umjesto nje. Izgleda tako lako i tako primamljivo. Da se samo bacim preko ove ograda. Šta bi se desilo u tom letu ? Ono klasično – život ti proleti pred očima ili bi mi jednostavno srce prepuklo od silnog naleta adrenalina ?  Da li bi me ikada pronašli ? Koliko ljudi uopšte zna da sam krenuo na ovaj put ? I kada bi me kojim slučajem pronašli, poslije morskih pasa i trulenja, u kakvom stanju bi bio ? vjerovatno bi se za kratko vrijeme jednostavio istopio u morskoj pjeni…Nakon dugo vremena saznati ću da ovaj fenomen koji mi se često dešava čak ima svoje ime, l'appel du vide – call of the void ili na naškemu „ Zov praznine“. Zgodno, zar ne ? 

Sjetio sam se priče koju mi je jednom pričao Luka, kada smo razgovarali o smrti i pogrebima. Spominjao mi je kako je naletio na članak o vikingškim pogrebima. Naime, nakon pogibije, mrtvaca bi stavili na splav a mrtvo tijelo bi prekrili suhim granama i lišćem. Zatim bi splav otisnuli a njegov najbolji prijatelj, suborac ili neko od njemu bliskih ljudi, bi ispalio zapaljenu strijelu koja bi pogodila splav i njegov bi se pepeo, upravo tako,  rastopio  u moru…. 

Koincidencija da mi se upravo javljaju te misli putujući u zemlju vikinga nije mi se nimalo svidjela. Nije mi se više gledalo u more pa sam otišao u bar i naručio pivo, hladno… 

 

Izlezeći iz predugog hodnika Marihemske luke pogledao sam na sat – 12:00. Tačno 48 sati od mog polaska iz Bosne. U glavi sam pokušao da izračunam kilometre ali baš u trenutku kad sam stigao do nekih dvije hiljade, pokretna vrata su se otvorila a ispred njih stajao je on. Naslonjen na nekog starog crvenog fijata, obasjan suncem držao je dvije pive u ruci.  

Bacio mi je jednu sa : „ Dok sam te dočekao, već su se ugrijale… “ 

Stao sam, otvorio bocu, ispio je do dna i brišući rukavom usta prokomentarisao : „ Da je pišaka, kad je s tobom pijem, dobra je ! “ 

Prišao sam, zagrlili smo se a on je šapnuo : „ Dobro mi došao kume ! Tako mi je drago što te vidim. “ 

„ Bolje te našao bratiša ! I meni je drago da tebe vidim. „ 

„ Napokon !„ rekli smo u isti čas, dok nam osmjesi nisu silazili sa lica…napokon ! 

 

Ona ga voli više od mene ! 

 

U autu smo pretresali uobičajne teme, gdje smo trenutno, gdje su stari jarani, brojali dane od prošlog viđenja – „ ima godina i nešto, ma ne ima više, skoro će dvije…sjećam se oproštajne, bila je oko prvom maja, mah, nije ni bitno “ rekao je „ ne mogu da vjerujem da si mi došao.“ Kezio se.  

„ Mislio si da neću ? “ Upitao sam ga. 

„ Nisam bio siguran, zbog A. najviše. Gdje je ona ? Kako je ona. “ 

„ Zbog nje sam i došao. A gdje je tvoja…žena ? “ 

U autu je nastao tajac. Pogledao sam ga, smiješio se i dalje, samo što je sad gledao kroz prozor.  

„ Gledaj, kume. Ono na oproštajnoj smo zaboravili. A i tebi ću to isto da kažem…uostalom, ona je inzistirala da te pozovem, baš sad, kad je ispala prilika za taj posao sa Marc-om. Sve je OK ! Vidjet’ će. A i imam iznenađenja za tebe. Njeni roditelji su na godišnjem, dole, u Bosni. Tako da, ako želiš, iskoristi priliku i budi u njihovom stanu dok se oni ne vrate. Već smo ih pitali i oni se slažu. Kasnije, kad se oni vrate, pređi kod nas.  Al’ sve to  pod uslovom da to odložiš do sutra…večeras pijemo za reunion ! 

 

Na vratima stana, dočekala nas je ona, njegova žena Mirnesa, raširenih ruku.  

„ Ooo dobro nam došao. Poštovanje gospodine Mešanoviću “ i samo  tako uplovio sam u njen zagrljaj. Bez opiranja i sile. Tražio sam tragove sarkazma u svemu ovome, ali moram priznati da ih nisam uspio pronaći. 

 

    Sjedimo u njihovoj zagušljivoj maloj sobi, turobna je tišina. On je za laptopom pokušava da nađe neku sevdalinku kojoj je zaboravio ime, ona se dopisuje sa nekim na mobitelu. Tupo gledam u njega, pa u nju. Sve ono o čemu smo nekad maštali da pijemo, ono što smo  stidljivo naručivali samo za novu godinu, bajrame, rijetke dobitke na kladionici, večeras je na stolu; boca Jack-a, Captan Morgana, neki francuski konjak, ona skupa italianska vina, gajba Heinekena, sto krcat sa mezom. Pravdao se da je piće ostalo još od njihove svadbe ali nije baš ubjedljiv. 

Podižem punu čašu i gledam u njega. Da nazdravimo domaćine ? – počinjem monolog „sebi u njedra “ Ova je za tebe, hvala ti na gostoprimstvu ali opet… sve bi ovo bez razmišljanja zamjenio za bokalić one Stojine brlje pod košem. 

Šta smo je samo popili na tom igralištu. Sjećaš se tih „ zagrijavanja“ ? Onih ljeta u srednjoj. Alen, Mido, Almin, Sale, Dajana, Sandra, Ajla, ti i ja, opijamo se prije grada ispod tog magičnog obruča. Cika, vriska, galama, smijeh, plač, zagrljali, jadanje, tješenje…mladost. Oni bi onda ustali, otresli prašinu sa odjeće i otišli dalje, u neku kafanu ili diskoteku. A mi bismo ostali. „ Samo još da zapalimo i eto nas “ ali bi oni znali da od toga nema ništa. I ostali bi tako da zore, pričajući, maštajući, povjeravajući se jedan drugom, zagledani u zvijezde…ili u većini slučajeva, u daleka neonska svijetla benzinske pumpe, cirkajući ono najjefinije i najodvratnije vino. Jel ono „Plavac“ biješe ? To sad nije bitno, zanima me, kako dovde do gura. Ti ono u nekom braku ? 

Kako smo samo bili ljubomorni na sve one curice koje su ljepile za tebe kao čičak za nogavice. Znam da je Mirnesa bila samo jedan od mnogih čičaka, koje si, možda prelako odbacio…možda je baš ona, prije odljepljivanja, zabola neki otrov, neku hemikaliju, da bi joj se kad-tad vratio. Ko će ga znati.  

Sjećam se tačno tog dana ! Ti dolaziš sa svoje prve „ radne akcije “ iz Finske. Iz te iste Finske gdje smo sad, u tu istu Finsku u koju  te je ona pozvala, ovako baš kao ti mene. Ti dolaziš i prvo što mi govoriš je „ Kume, ženim se ! “  

Ja iznenađeno i sa podsmijehom pitam „ Hah’ s kim, crni Luka ? “ 

Kad si počeo o nekim (nenadano) probuđenim emocijama, saznanjima da si samo nju volio cijelo ovo vrijeme, da je to-to, da si sretan i ispunjen kao nikad do sad, prava ljubav, srodna duša i ostala fraze tipične za čovjeka zaljubljenog do ušiju, vidio sam da se ne šališ, da si smrtno ozbiljan. Nisam mogao da vjerujem svojim ušima. Bio sam izričito protiv, tad, sad i zauvijek na tu tvoju odluku. Moji pokušaji da te odvratim od svega, molbe da još jednom dobro razmisliš, da se ne zaliječeš – bile su uzaludne. I nepotrebne. 

Kao i moja pretjerano pijanska izjava koju sam uputio Mirnesi na oproštajnoj, tj. noć prije vašeg polaska nazad za Finsku, gdje ćete početi graditi svoje bračno gnijezdo, da je samo pitanje vremena kad će se to sve raspasti i da će se on (tj. ti) brzo dozvati pameti, na šta je ona ljutito upitala :  

„ Ti bi volio da se to desi, jel'da ? “ 

„ Iskreno ? Da ! Odgovorio sam joj, najsamouvjerenije što sam  mogao. 

„ A zašto Kenane ? “ 

„ Zato što ga poznajem, Mirnesa ! “ 

„ Možda ga poznaješ bolje od mene “ odgovara ona još ljuće i srčnije, sjećam se, šank se tresao od tog naleta bijesa…“ ali ga ne voliš više od mene ! “ 

 

Ne znam ni ja kume…nešto je puklo u meni. Kao da se stara planina najednom pomjerila i iz nje počela da kipi neka slatka i topla voda koja me omekšala i otopila. Nešto kao vulkan i gejzir koji topi i pali u isto vrijeme.  Nije to ona Mirnesa koju sam znao, koju si znao. Ovo je stoput bolja verzija nje, stoput bolja verzija mene…volim je, stvarno je volim ! 

 

Ne znam koliko dugo sam onu čašu držao u zraku ali znam da je on napokon to primjetio, uzeo svoju, i rekao : „ Živio kume ! „ 

„ Sačekaj malo ! “ odgovorio sam… „ Mirnesa ? Da nazdravimo ? “ 

„ Aha, evo, evo…živjeli ! “ Odgovorila je ona, uzimajući čašu vina sa stola. 

Pogledao sam ih oboje u oči.  

„ Pa, živjeli mladenci ! „ 

„ Dobro nam došao, još jednom „ odgovorili su u isto vrijeme….ili možda nisu ?