Audio mezetluk
Please allow me to introduce myself
I'm a man of wealth and taste…
Kada bi morao da pogađam, rekao bih da je bilo negdje oko 9 izjutra kada sam se probudio. Prenoćio sam sinoć kod njih. Stan je bio prazan. U kuhinji, na stolu, stajala je džezva sa fildžanima, mlijekom i šećerom. Ispod džezve, zatekao sam poruku :
„ Mahmurluci sve gori i gori ? Znam. Mi smo na poslu, vraćamo se tek predvečer, kafa ti je gotova samo je podgrij a doručak napravi sam. Pun ti je frižider. P.S. Evo ti broj Marc-a, nazovi ga kad se dohavizaš… Sretno ! “
Pogrijao sam kafu i izašao na balkon. Sa balkona pružao se fantastičan prizor na otvoreno more. Sunce je tek počelo da pruža svoje pipke stavrajući ugodno toplinu. U daljinji prolazili su veliki kruzeri. Jata galebova nadletali su luku. Dopirao je miris soli, a iz stana pored, čuo se neki jazz. Klavir. Zažmirio sam i prepustio se. Glava mi je još uvijek pomalo brujalo, tipično za mahmurluk, ali onako, ugodno, dovoljno da rastjera preostale dijeliće sna. Ispijao sam polako kafu, mislio na A. Znam da brine kako sam i gdje, iako sam joj to izričito „zabranio“. Uzeo sam telefon, krenuo da je zovem, ali sam se predomislio. Hajde prvo da vidim sa ovim brojem što mi je Luka ostavio. Da se čujem sa tim famoznim Mark-om. Okrenuo sam broj. Zvoni.
Sa druge strane javi mi se lubazni ženski glasić sekretarice. Nešto mi promrmlja na švedskom ? na šta sam ja zbunjeno odgovorio : „ English, please ? “
Kratka pauza !
„ Aaa, izvinite molim vas…kancelarija gospodina Helstroma, kako vam mogu pomoći ? “ reče mi, prešaltavši se na iznenađujuće savršeni (američki ?) engleski.
„ Ovdje Kenan, Kenan iz Bosne. “ opet ću ja još zbunjenije, proklinjući sebe što se makar malo ne pripremim za ovako nešto, što makar malo ne razmislim o onome što treba da kažem.
„ Želio bih da razgovaram sa gospodinom Helstromom. “
„ Dobro jutro gospodine Kenane, za koji trenutak spojiti ću vas na liniju gospodina Helstroma. Želim vam ugodan dan. “ Tuuup !
„ Zahvaljujem ! “ Izgovoriši to poslije zvuka za odjavu.
Ustajem sa balkona,nervozno se šetam po stanu držeći telefon na uhu. Ulazim u kuhinju i otvaram vrata frižidera, ni sam ne znajući šta tražim. U pretincu, ugledao sam otvorenu bocu vina, vjerovatno ostavština sinoćnje pijanke. Povlačim dva dobra gutljaja. Prija mi hladno vino. Sapira nervozu nakupljenu u grlu, puni me samopuzdanjem. Brujanje u glavi prestaje a obrazi počinju polako da gore. Ispunjen sam nekom toplinom.
„ Halo Kenan, Kenan, jesi li tu ? “
„ Da tu sam gospodine Mark ! “ odgovaram, pokušavajući da procjenim starost na osnovu boje glasa. Kasne tridesete, mislim.
„ Hej, kako si Kenane, kako prođe put ? Očekivao sam tvoj poziv…I molim te, nemoj da me persiraš ! “
„ Dobra sam… Mark, kako ste vi, ovaj, ti ?
„ Ej, vidi, neću ne želim ništa preko telefona, da li bi mogao da dođeš u moj ured oko 12:00, želio bih s tobom da na miru porazgovaram ? “
„ Naravno da bih, gdje se nalazite…ovaj, gdje se nalaziš ?
„ Centralnije što može biti, znači, kada budeš u samom centru grada, traži natpis „ Sitkof “, to je veliki tržni centar, ne možeš promašiti. Kada ga nađeš, nazovi me ponovo. Idu dalje instrukcije… „
„ Dogovoreno, vidimo se u 12:00. “
Nakon što sam spustio slušalicu, zovem A.
Uspio sam da od lavine pitanje, preokrenem razgovor na vedrije temu. Pričali smo o macama…
Bilo je negdje oko 11:00 sati. Imao sam dovoljno vremena da pročešljam grad. Mariahamn je mali živopisni otočić na samom jugu. Tačno iznad Švedske iliti, ispod Finske. Saznao sam kasnije mnogo informacija o ovom gradu, koje ću, eto, pokušati da vam prenesem. Krenimo sa činjenicom da on samo na papiru pripada Finskoj. Ustvari, to je zasebna pokrajina, zvana Oland. Čitava ta pokrajina je skupina manjih ili većih otoka koju čine Mariehamn, Jomala, Ekero i još puno manjih otočića. Nešto kao Katalonija u Španiji. Željeli su da se pripoje Švedskoj ali ih je ona, iz ko zna kojih razloga, (prepostavljam u ime očuvanja dobro komšijskih odnosa sa Finskom) odbila. Oficijalni jezik je Švedski, ali kad je prvestvo u hokeju, grad je preplavljen Finskim zastavama. U gradu Mariheamu skoro da nema Finaca, onih autohtonih. Iz „majke zemlje“ kako je oni zovu, ali zato u nerealnim brojkama ima rumuna, estonaca i litvanaca. Tu su još i nezaobilanci kinezi, zatim arapi i sve što spada u tu kategoriju: Iranci, Turci, Tunižani. Onda prelazimo na još tamiju nijanse. Predstavinici Afrike su također tu, ali pored Dominikanske Republike i Trinidada i Tobaga – a vjerovatno je ta skupina još raznovrsnija, ali sam samo ambasadore tih zemamlja uspio da upoznam. I naravno mi…balkanci ! Od Vardara pa do Triglava.
Sam otok je uistinu prelijep. Sem okruženosti morem, uspjeli su i unutrašnost da očuvaju, manje-više netaknutu, tj. kada bi pokušao da pobrojiš sve parkove, zelene površine, šumarke, šumske staze (u samom centru), trebao bi ti jedan cijeli dan- a i taj dan ne biste uopšte protraćili. Ono što je specifično za ovaj grad je tzv skandivski holivud. Skoro četvrtinu grada naselilu su kojekavki milijardi sa velelepnim vilama, iz cijele te regije. Zna se, neće gospoda svugdje ! Prvi moj utisak poslije prolaska jezgrom grada, pa duž obale i nazad, može se skročiti u četiri riječi : „ Mogu se zamisliti ovdje ! “
Dvanaest je sati, tačno. Ja sam ispred „Sitkof-a“ i želim da zovem Mark-a ali me je on preduhitrio. Daje mi instukcije da prođem kroz trgovački centar, gdje bi trebao da naletim na blok zgrada, uđem na drugi ulaz sa lijeve strane, popnem se na treći sprat i potražim natpis „ Volym “. Tako mu se zove firma.
Uradio sam kako mi je objasnio. Ispred vrata sam ureda, na kojima na A4 formatu papira stoji „ Arielom“ ispisano „ Volym “. U najmanju ruku, neočikavana jednostavnost reklamiranja. Tražio sam zvono, nije ga bilo. Odlučio sam se na kucanje ali pri zamahu pesnice, uvidio sam da su vrata otvorena. „ Gospodine Mark ?“ rekao sam poluglasno dok sam prelazio preko praga. „ Tu sam Kenan, uđi ! “ dopirao je glas odnekud. Sa moje lijeve strane bile su dvije klasične kancelarije. Obe prazne. U drugoj sam primjetio da su balkonska vrata otvorena. Prošao sam kroz tu drugu kancelariju koja je bila u popriličnom haosu. Ušao sam na balkon i na jednoj od četiri najobičnije bijele plastične stolice sa istim takvim stolom vidio da sjedi neko. Niskog je rasta , tipično skandinavske puti sa nogama prebačenim preko ograde balkona. U šorcu, nekoj šarenoj potkošulji velikim crnim sunčanicama i slamnatom šeširu. Mota nešto u rukama, što bi trebalo (?) da bude cigareta. „ O divno ! Našao si me ! “ Uzviknu veselo. „ Izvoli, sjedi ! “ Sa balkona pružao se izvanredan pogled na more. Na nebu je bio tek poneki oblačak. „ Pušiš li ? Hoćeš probati ovo moje sranje ? “ Gurkajući mi jednu od tri te nestručno smotana cigarilosa na stolu. Da, da, mislim da se to zovu cigarilosi, oni imaju ovakvu, malo jaču rizlu. „ Žena me natjeralo da joj obećam da ću prestati pušiti “ nastavlja on… „ …i nisam stvarno, evo skoro mjesec dana…i jutros razmišljam, ma jebe mi se…ali nije mi se dalo prodavnice da ih kupam i počnem hrljat’ po kancelarije…imam ja svoje štekove…ali kurac, samo ovaj usrani duhan nađem, neka kombinacija sa mentolom…odvratan je ali sjeda ! Uze ona cigarilos, pređe prstima preko rizle, pripali i uvuče dobar dim. „ Ne, ne …ipak je samo odvratan ! „ doda i zakašlja se, gaseći je momentalno !
Moram priznati da sam iskreno nasmijao na ovu njegovu pričicu. A kad smo već ko priznanjavanja. činjenica da nije zategnuti, namrgođeni, ispitivački nastrojeni šupak, kao većina gadova za koje sam radio , dodatno me je veselila.
„ Kad već kršite tu svečanu zakletvu, prekršite je sa nećim kvalitetnim! „ rekao sam pružajući mi otovrenu kutije Drine Jedine.
„ Drajna ? “ rekao je, razvačaći to ime na slogove. Još jednom je sumnjičavo iz svih uglova.
„ Slobodno rekao sam, ne ujeda ! Vjerujte mi, ako šta valja u mojoj državi to su cigareta i pivo…“
„ Jesam li ja tebe rekao da me ne persiraš ? “
„ Ooo ,Izvini !
„ I šta si to rekoa za pivo ? “
„ Da, da…imamo jako dobro pivo, možda i najbolje !
„ Vjeruj mi Kenane, niko nema bolje pivo od Finaca…“
( Sad slijedi polusatna rasprava na temu ko ima bolje pivo, koje ću da vas poštedim, gdje sam ja forsirao tezu da je za dobro pivo najpotrebnija kvaliltena voda koje mi imamo u izobilju, a on je tvrdio da „jebeš vodu ako nemaš dobru recepturi, a tu su Finci nenadjebivi. Tradicija je tradicija. Elem, diskusija je završila tako što smo se dogovorili da nema smisla dok i jednu i drugu tezu ne potvrdimo praktično ! )
Nakon te debate, nastala je kratka tišina. Onda se on okrenuo prema meni, nasmijao se i rekao. „ Sviđaš mi se Kenane, hajde da se provozamo. Pogledaj, divan je dan…“
***
Mark je imao nevjerovatno opušten i lagan korak. Zračio je nekim samopuzdanjem dok smo hodali parkingom. Bilo je nešto u njemu, nešto poznato, kao da se već dugo znamo. Kao da sam krenuo sa starim prijeteljem na popdnevnu kafu. Nešto zbog čega sam se i ja riješio sve napetosti ako je ona uopšte i postojala, jer, ipak je ovo neki „ razgovor za posao. “ Mada, posao još ni spomenuli nismo. „ Tiip, tip ! “ i oglasio se neki džipac u pozadini.Cheeroke, mislim, koliko me moje poznavanje ovih „dizel, butikaša“ služi. Ušli smo i izvezli se na glavnu cestu, duž obale…
Cesta je okupana suncem. Kroz otvoreni prozor dopirao je miris mora. Proturio sam malčice glavu da mi vjetar naoštri nosnice solju i mirisom zimzelenog drveća pored puta, i možda napokon skine onu ustajalu balkanski masnoću sa lica.
„ Zašto mi niko nije rekao da ovdje tako prelijepo ? “ upitao sam. „Uopće mi ne izgleda „skandivski“ ?
„ Ovo je raj dečko ! Kombinacija svega onog dobrog sa zapada i istoka. Samo trebaš naći par dobrih očiju da bi to vidio…“ odgovorio je sa smješkom.
Zaključio sam da ovaj lik ne skida taj zadovoljni smješak sa lica…pitao sam se zbog čega ?
„ Luka mi kaže da ti, kao nešto pišeš ? „ obrecnu se on, nenadano.
„ Da, da, dobro je rekao…“ kao „ nešto pišem „ odgovorao sam mu.
„ Više je to liječenje, psihičko…a nekad, ali samo nekad, i fizičko ?
Nasmijao se.
„ Romane, novele, poeziju, šta preferiraš ? “
„ Sve što ne zahtijeva puno planiranja, matematike, živaca…tako da te prve dvije stvari otpadaju ! Pustim da izleti iz mene, nešto kao lavež psa kad mu neko zaluta na teritoriju . „
Opet se nasmijao…
„ Znači poeziju. Volim poeziju. Daj mi nešto, nešto jako ! “ prošaputao je, gurkajući me ramenom…
„ Aaaj, neee… “ rekao sam, okrećući glavu prema prozoru…
„ Nemoj da stidiš, daj mi nešto, umno ! „ navaljivao je.
Nije ni slutio da me je već postidio. Velikim dijelom zbog toga što nikad stvarno nisam sklepao nešto na engleskom, a da mu prevodim neke svoje „bljuvotine“ nema smisla. Poturam mu nešto od C. Bukowskog, jedinu stvar koju znam napamet a i računam da nikad nije zalazio na te mračne puteve:
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe van
ali ja sam isuviše opasan za nju,
kažem joj, ostani unutra,
neću
da te svako
vidi.
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe van
ali ja je nalivam viskijem i uvlačim
dim od cigareta
tako da kurve, barmeni
i sitni trgovci
nikad ne saznaju
da je
unutra.
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe
ali ja sam isuviše opasan za nju,
kažem joj,
smiri se, zar želiš da
me raščerupaš?
zar hoćeš da mi zajebeš
sve?
zar hoćeš da mi upropastiš prodaju knjiga u
Evropi?
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe
ali ja sam pametan čovjek, pustim je napolje
samo ponekad noću
kad svako živ spava.
kažem joj, znam da si tu,
i zato ne budi
tužna.
onda je vratim nazad,
i ona pomalo pjevuši
unutra,
ne dam joj da
umre
i onda mi tako spavamo
zajedno
sa našom
malom tajnom
i sve je to toliko lijepo da
bi čovjek mogao
da zaplače,
ali ja ne plačem,
a
ti?
„ Hmm…duboko, mračno. Sviđa mi se. Vuče mi na Wiliama Blake-a, samo tamnije. Kenan, pretpostavljam da voliš „dobru kapljicu “ a i vjerovatno si gladan. Jesi li ZA, da odemo do mene, da popijemo koji dobar viski i tamo porazgovaramo o poslu ? Moja nas žena očekuje, javio sam joj iz ureda da dovodim gosta pa mislim da je spremila obilnu večeru “ upitao je gledajući me ravno u oči, sa nekim opuštenim smiješkom.
„ Dobro piće nikad ne odbijam, hranu da ali piće… nikad ! a mislim da ni bilo vrijeme da napokon popričamo o poslu ? “ rekao sam ja.
„ Sjajno ! Imam svašta po vitrinama, da biraš ! „ uzviknuo je. Samo da pokupim nešto ovdje u blizini i idemo do mene. “ Odgovorio je, u isti mah tražići parking mesto u blizini luke. Iste one luke, sa koje sam i ja jučer pristao.
„ Tu sam za par minuta Kenan… “ izustio je zatvarajući vrata automobila, uputivši se prema brodovima na pristaništu.
Dok sam sjedio i čekao da se Mark vrati, najednom mi je sinulo : „ Čekaj, zašto se on ovako dobro ophodi sa mnom ? Kao da ja njemu trebam a ne on meni ? Možda je upravo i tako. Ko zna kakav posao će da mi ponudi ?Možda me za nešto loše priprema pa hoće da me smekša ? Ne, ne ! Nećemo više tim putem drugar. Dogovorili smo se. Ekskurzija i to, sjećaš se ? Slušamo intuciju, a ona nam govori da damu ovom liku šansu…opusti se, izađi i zapali cigaru. I tako i bi.
Išao sam sAm sebi na živce sa tom paranojom. Zašto ljudi imaju toliko nepovjerovjerenje u druge, pogotovo kad žele jedni drugima da učine dobro. Da li je vijekovima nakupljeni strah, proživljenja bol, oproštene i neoproštene prevare i sitna zla i pakosti koji smo jedni drugima nanosili kroz historiju. Nekad smo bili puni povjerenja pa nam se to tobože, obilo o glavu, pa smo eto, sad, evoluirali u mala, preplašena i nepovjerljiva bića ?
Taman sam gledao gdje da bacim čik, kad eto ti njega. Nosi u ruci veliku crnu aktovku. Bez objašnjavanja ubaci je gepek i reče „ Daš mi još jednu tu svoju „ drajnu “ i idemo onda do mene, može ?“
Daljinskim upravljačem otvorio je ogromnu limenu kapiju. Popločana i uređena staza protezala se je nekih stotinjak do ulaza. Dvorište je ogromno. Sa lijeve je strane trospratna fontana sa velikim debelim šarenim ribicama u dnu, a sa desne mali drveni šadrvan sa sviježe lakiranim stolicama i stolom. Čitavo imanja zaokružuju drvoredi sačinjeni od breze i borova, što mu da daje jednu prirodnu, takoreć’ zelenu zaštitu privatnosti od ostatka svijeta. Kao šlag na torti je ta tipično skandinavska kuća u samom centru. Nema krova, sa vanjskih strana su zidovi a sa prednje strane je obložena staklom. Kada sam ušao unutra shvatio sam da je puno veća i prostranija nego što to daje utisak kada se gleda s polja. Mramorni, svijelozeleni pod, bez suviše namještaja. Onako minimalistički, što bi rekli slikari, sa dosta cvijeća, bilja i raznoraznih skulptura po čoškovima.
U predsoblju, dočekala nas je njegova žena. Na prvi pogled reklo bi se da mu je mlađa sestra, jer razlika u godinama bila očita. Njega je već uhvatio vrlog starosti, kada uzmemo u obzir ćelavost, bore i prosijedu bradicu- dok je ona, u tankoj bijeloj haljinici, cvijetićem u dugoj plavoj kosi, vedrog i nasmijanog lica izgledala kao neki djevojčurak spreman da zaplovi dvadesetima. Bila je zgodna. Bila je i lijepa i zgodna.
Čitavim prostorom lelujao je miris vanilije, a na velikom trpezarijsom stolu čekao nas je sviježe napravljeni objed. Neskroman i bogat. Lonac sa supom, plehana tepsiji sa purećim pečenjem, mali tanjurići sa reš pečenim kruhićima, pa zatim kolač, činija sa salatom, prženi krompirići, svijeće i vino- flaša crnog i flaša bijelog vina.
„ Mmmmh, ovo izglada sjajno…“ rekao sam, dok sam očima već pasaO po stolu sa hranom.
„ Zašto još uvije stojiš Kenan ? Izvoli sjesti, nemoj da se stidiš, vidim da si gladan. Usput, upoznaj moju suprugu Katrin. Katrin ! Ovo je Kenan, on će biti naš je gost večeras.
rukovali smo se i ona se nasmješila. O bože, kako je imala divan osmijeh.
Za večerom, Mark je uglavnom pričao. Ona je šutjela i zadovoljno se smješila. Pričao mi je o svom odrastanju, kako je završio fakultet negdje u Finskoj, neki menadžment, i kako poslije toga nije znao šta da radi pa je odlučio da putuje svijetom. Pričao mi je o svojim dogovštinama na tim putovanjima, od noćnog života u Bankoku, ludorije koje je pravio po Italiji, Španiji, Francuskoj, čak je dobacio do Brazila i Južne Amerike i sve te divne ljude koje upoznao. Na kraju je završio u Irskoj, gdje je najduže ostao. Poslije nekoliko godina boravka tamo, raznih poslova koje je radio, odlučio je da otvori pub sa još nekoliko prijatelja iz Finske ali je zbog nekih njihovih nesuglasica, vrlo brzo i zatvorio. Ali, nije mu bilo žao, jer kako kaže, u Irskoj je našao ono najvrijednije što je cijelog života tražio, a to je njegova žena Katrin…
Nakon ispričane priče o njihovom upuznovanju, pružio je ruku prema Katrin, koja je upravo završavala posluživanje kafe. Oni prihvati ruku, na što je on nježno privuče sebi, poljubi je u obrazi, zahvali se na večeri i zamoli da nas ostavi malo nasamo.
„ Dakle, Kenan, ovako stoje stvari: Ja vodim jednu agenciju…“ započe Mark tiše, iako nas je Katrin, poželivši nam laku noć, napustila. “ To možda najviše liči onoj za zapošljavanje ali se po mnogo čemu i razlikuju. U pravoj agenciji za zapošljavanje postoje ugovori, postoje uplate penzionog, zdravstevenog, porezne zavrzlame. Toga kod mene nema. Oni na klijenta gledaju kao broj, na jednu kratkoročnu investiciju, znaš ono : Popišeš ugovor, oni ti nađu posao, ti im od svoje plate prebaciš procenat i to je to. Ja radim drugačije. Ja na svoje klijente gledam kao projekte. Dugoročne investicije. Kod mene nema ugovora, ko mene postoji samo riječ. Iskrena ljudska riječ. Pomozi mi da ti pomognem, je moj moto ! Jel me razumiješ, Kenan ?
„ Moram priznati i ne baš najbolje. „ Odgovara mu, „ kako to mislite dugoročne investicije?“
„ Pa vidi ovako : “ nastavlja on.
„ Ti si u ovu zemlju došao jučer. Na nuli si. Da bi sa te nule postigao neke rezultate mora proći mnogo,mnogo vremena. A sada, kada bi imao nekoga ko bi te konstato gurao i ubrzavao, do svog cilja bi došao puno lakše i brže. „
„Vi bi me gurali ? Vi biste bili taj vjetar u leđima ? “ upitah ga začuđeno ! „ A šta vi imate od toga ? “
„ Polako, Kenan. Možda će ti sve ovo zvučati čudno ali objasniti ću ti.
Da, ja i moji ljudi sa kojima radim, bih ti pomogli. I ne samo tebi. Već imamo na dosta klijenata kao što si ti. Ljudi, pametnih mladih ljudi u koje ulažemo. Objezbjeđujemo im poslove u skladu sa njigovim mogućnostima. Pomažemo im oko viza. Posjećuju najbolje škole za učenje stranih jezika. Putuju kuda i kada hoće. Nalazimo im prikladan smještaj…Zašto me gledaš tako Kenan ? Kao da mi ne vjeruješ „ ?
Nije da vam ne vjerujem ali…
Pitaš se šta ja imam od toga ? To nije tvoja briga, bar ne za sada…
Najbitnije je da mi vjeruješ ! Da li mi vjeruješ Kenane ? Da li ćeš mi pomoći, da ti pomognem ?
Iako nerealna, preoptimistična i pomalo sumnjiva, ponuđena ponuda izgledala je jako primamljivo. Nisam imao šta da izgubim- je prva misao koja mi je prošla kroz glavu, a neduga zatim, našla je svoj put i do usta…
„ Nemam šta da izgubim “ bile su zadnje riječi koja sam mu uputio prije nego što sam mu stistnuo ruku u znak pristanka.
„ Vrlo dobro “ odgovorio je Mark i zadovoljno se osmjehnuo.
„ A sada, jedno pitanje “ nastavlja on smiješeći se, „ šta misliš o ribarstvu ?
Najbolje od ribarstvu ?
„ Danas lovimo forel ! “ saopštava mi, na očajnom engleskom, mali, debeli litvanac, kao da mi to nešto treba znači. Zove se Mati. Upravlja volanom , u poluotvorenoj kabini nevelike brodice. Saopštavi mi da se ništa ne brinem, da nije ništa strašno, da ću sve što treba da znam, jako brzo naučiti. Zora je.
Krenulo smo jutros negdje oko 04:00, friško sam sa Mark-ovog prijama za dobrodošlicu. Još u potpunom mraku dovezao me do dokove i broda na koji ću se ukrcati. Dočekao me Mati, sa još trojicom nepoznatih muškaraca. Ponudili su me kafom i sendvičima, prije nego sam obukao veliko žuto gumeno odijelo, zakopčano do grla sa prebačenom kapuljačom preko glave. Zaudaralo je na ribu i znoj. Mark je nešto pročavrljao sa domaćinima. Vjerovatno im saopštivši novost o novom članu posade. „ Želim ti sreću Kenan, tvoj novi šef se zove Tomi, on je već na brodu, spava. Sve što trebaš da znaš, pitaj njega. “ Rekao je prije nego je upalio auto i šmugnuo u noć.
Jutarnja izmaglica se digla i jasno se vidi otvoreno more. Hladno je. Jurimo presjecajući valove. Pri sudaranju sa valovima se brodice naglo tzne, pri čemu se vodu prelije na brodicu. Na pramcu su i dalje muhala ona trojica nepoznatih muškaraca. Pušili su, nešto sitno razgovarali i nerijetko zabacivali pogled i u mom pravcu, dok sam se pokušavao zakloniti od vjetra i vode pored kabine na krmi.
Poslije nekoliko sati probijanje kroz valove, poplave na brodu propraćeno stalnim, nepodnošljivo hladnim vjetrom koji ti struji kroz svaku ćeliju u organizmu, kroz mala podna vrata na krmi, tik pored mojih nogu, pojavio se Tomi. Još uvijek snen, protegeo se i uskočio na brodicu. Škiljeći na jedno oko, ugledao me i zaurlao : „ Oooo, imamo gosta u našoj kući ! “
Tomi je bio jedan od onih tipova koji, kada bi ste ugledali, njegov lik bi vam ostao doživotno urezan u sjećanju. Bio je gromada. Ogromne mišićave ruke i torzo, tijelo prekriva tetovažama. Duga smeđa kosa u dredovima i velika, ogromna, crna bradurina.
„ Kako se zoveš, sinko ?“ upita, prišavši mi i pruživši ruku.
Očaran njegovim fizičkim izgledom, na trenutak sam ustuknuo, a zatim zamuckujući odgovorio „ Kenan, zovem se Kenan. Vi mora da ste Tomi, Mark mi je pričao o vama. “
„ Mark, ah, taj idiot puno priča. Pa, Kenane, dobrodošao na brod. Ovdje ćemo se ludo zabavljavljati. Jesi li upoznao ostatak ekipe? Vjerovatno nisi, sem toga što su očajni domaćini i nisu neke pričalice, bar ne dok su trijezni. Dečki, šta ste se ukupili, dovucite ta svoja mala dupeta ovamo ! Dečki upoznajte Kenana, Kenan ovo su Alloy, Nikolaj i Loren. Ono u kabini je Mati. “
Nakon upoznavanja i sitnih pitanja i još sintnijih odgovora, uslijedile su prve lekcije o ribarstvu. Iz njihovih nabrzinu održanih predavanja, kako sve ovo funkcioniše, izvukao sam jedan zajednički zaključak – moram prokleto brzo da učim.
Tokom tog prvog radnog dana, imao sam priliku da detaljno proučim njihov metod ribarenja, a on bi izgledao otprilike ovako : Mati bi vozeći se, na malom sonaru u svojoj kabini, uočio jato forela. Pritom bi ga pratio i pokušao natjerati u pliću vodu ili do neke obližnje obale. Ako bi u tom uspio uslijedila je najvažnija stvar – tajming; Tj. trenutak kad bi, najčešće, Tomi sjeo u mali čamac na kojem je na zadnjem dijelu pričvršćena mreža sa brodicom , te u najbržem, mogućem vremenu pokušao da opkoli jato pri tom ispuštajući mrežu. Kada bi krug bio potpun, uslijedilo je trenutak odluke – da li su ribe u mreži ili ne. Rezultat bi saopštavao Mati, glasnim radnosnim vriskom ili psovkom- „ Kurwa “. Razlog zašto sam ovu psovku odmah naučio je taj što je najčešći rezultat bio 2:10, u korist „kurwe“. Nakon neuspjelog pokušaja mreža bi se namotavali na veliki kolut na krmi i pri tom čistila ili popravljala od eventualnih oštećenja (nastala kod zapinjanja o morsko dno). Kada bi došlo do uspjeha, kada bi mreža bila puna ribe, moj posao bi bio da siđem zajedno u Lorenom u veliko spremište za ribu u dnu pramca. Loren i ja bi ih ubacivali u plastične kutije i prekrivali ledom.
Iscpljeni i promrzli pristali smo u luku negdje oko ponoći. Još je trebalo da istovarimo ribu u veliki kontejner/hladnjaču na doku. Nakon što smo i to obavili, Tomi je frknuo:
„ Dosta za danas, vodim vas na pivo. “
Na njegov zahtjev, svi smo šutke pristali.
Tokom sljedećih dana, ušao sam u rutinu. Isplovljavanje u zoru, cijeli dan na otovrenom moru izložen svim prirodnim elementima, pristanje na luci, istovar i opijanje u pub-u. I tako čitave dvije sedmice. Naravno sa iznimka subote i nedelje kad smo odmarali.
Tokom tih dana a posebno noći natopljene domaćim pivom, viskijem i vinom, potanko sam upoznao moje saputnike, mornare. Upoznavši njih i njihove životne priče od puke kolegijalnosti nastalo je pravo prijateljstvo. Oni kao i sve njihove komplikovane životne drame čime najbolji odgovor na ono gore postavljeno pitanje „ Najbolje od ribarstva. “
Priče o četiri mornara
Tomijeva priča ili priča o snazi pojedinca
Ne krijem da mi se Tomi najviše dojmio. Taj utjelovljeni viking, koji na prvi pogled ulijeva strahopoštovanje, ustvari je nekad bio (nepodnošljivo) nježan i krhak. Kao veliki brat koji je spreman u istom trenutku i da uradi ikebanu kao domaći zadatak iz domaćinstva, i da prebija sudiju koji ti je nezasluženo dao ipon manje na takmičenju karataša.
Njegova zaista inspirirativna priče, počela je tragedijom. Naime, dok bio je još mali znatiželjni dječak, vršljajući po kuhinji svoje majke, oborio je lonac sa kipućom vodom na sebe. Usljed opekotina koje su zahvatile gotovo cijelo njegovo mlado tijelo, Tomi je jedva ostao živ. Da ne pominjemo ožiljke (kako fizičke tako i mentalne) koji su uticali da svoje pubertetke godine provede izoliran od društva. Spas je pronalazio u odlasku na more. Provodio je dosta vremena u ribolovu sa ocem, koji je bio vješt ribar. Probuđena strast prema ribolovu, uticala je na odabir njegovog životnog puta, pa je mladi Tomi odlučio da usavrši svoj zanat. Upornošću i trudom postao je jedan od cijenjenih ribara na otoku. Uz to je i poprilično dobro zarađivao prodavajući svoj ulov po lokalnim pabovi, restoranima, trgovinama i tezgama. Kako je posao išao tako su i njegove ambicije rasle. Spletom okolnosti u jednom od pabova upoznao je mladog finskog biznismena Jari-a. Nakon nekoliko dana pregovora, sklopili su partnerstvo. Uz Jarijev novac i Tomijevo znanje otvorili su firmu i nazvali je „ Chipsters “. Za jako kratko vrijeme firma je doživjela procvat. Kupili su veliku halu, preuredili je, nabavili najnovije mašine za preradu ribe, stavili u pogon i sušanu, veliko skladište i još veću hladnjaću, vozni park, kontakte sa inostranim tržištem (dobacivši čak i do Japana). Za jako kratko vrijeme, njih dvojica postali su milioneri. Jari kao vječiti knjiški moljac, ostajao je kancelariji, vodio papire i logistiku. Zapravo nije imao imao nikakvog dodira sa proizvodom kojeg stavlja u pogon, dok je Tomi ostao onaj isti, strastveni ribolovac. Novac i brend koji je stvorio, nije ga nimalo promjenio. Vozio je isti kamionet koji je imao i prije deset godina, i dalje je se potucao po brodicama, pripomagao pri svim ribarskim poslovima, pio isto najjeftinije pivo, jeo najbijedniju hranu. U duši je ostao onaj isti znatiželjni dječak zaljubljen u more i ribolov.
Lorenova i Nikolajeva priča ili priča o snazi zajednice.
Loren i Nikolaj su rođaci. Dolaze iz Rumunije. Loren ima 27 Nikolaj 49 godina. Loren je pohađao vojnu akademiju i čitave dvije godine bio profesionalni vojnik. Nikolaj se oženio mlad, premlad kako on kaže. Dobio je tri prekrasne kćeri. Radio je sve i svašta, od kuhara do zidara. Ali o njima vam više neću pričati. Ako vas baš zanimaju, dođite na otok, upoznajte te ih, vrijedi.
Ono o čemu ću vam pričati je njihova zajednica. Rumunska zajedinca na Olandu. Postoji čitav jedan dio na sjeveru otoka pod nazivom Vesterhamn, kojeg je „okupirala“ ova simpatična nacija. Tu su rumunjske zastave, restorani, hosteli, barovi. Čak i taksi služba. Posvuda je njihova muzika. Krajolik je tako netipičan za ove krajeve. Kao da su odvojili komad svoje države i posadili je ovdje.
Kada bi tražio da jednu riječ da ih opišem dvoumio bih se između sloge i solidarnosti. A razlog je, iz više manje iste priče Lorena i Nikolaja, sljedeći- kada se neko odluči iz rumunije preseliti na Oland, u njegovu integraciju u novo(staro) društvo, pomažu svi. Cijelokupna zajednica. Od potrage za stanom, poslom, školom. Pomažu ga finansijski, uče jezik skupa, tu su gdje god „ zapne “.
Pričali su mi (njih dvojica), da je bilo slučajeva kad su pridošlice iskoristile ovu gostoljubivost domaćina u kriminalne svrhe. Zbog sukoba sa policijom, morali su da pooštre kriterij za prijem „novih članova“ u svoju zajednicu, ali bez obzir na to, ona raste i svakim članom je jača i stabilnija.
Provodio sam dosta vremena tu. Skoro svaki petak, na poziv Lorena ili Nikolaja dolazio sam na ta njihova okupljanja. Od petka pa do nedelje, ispred kompleksa zgrada u kojima većina ih živi pravi se velika fešta. Tu su tende i šatori, klupe i stolovi, impovizirani šankovi krcati sa pićem i hranom. Muzika, harmonikaši i violine, roštilji i kotlići. Vika skika. Kola u koje sam na nagovor domaćina, priznajem nerado opuštao, probudila su u meni poznati, potisnuti osjećaj. Osjećaj pripadnosti narodu i društvo.
Alloy-eva priča ili priča o snazi mašte
Rođen i odrastao u Trinidad i Tobagu, kao najstarije dijete šestočlane porodice mještanog braka (kineskinje i Trini-a), mladi Alloy je bio izoliran od pojma individualizam. Živjeli su u neimaštini. Školu je morao rano da napusti kako bi sa ocem radio na plantažama kaka-A. Privržen majci, koja mu je prije spavanja pričala o dalekim zemljama azije, mladi Alloy odlučuje da putuje. Svakodnevno mašta o putovanju, o novim neistraženim krajevima crtajući svoje zamišljene rute po atlasu, želeći prije svega da upozna sebe a zatim cijeli svijet. Kao punoljetan mladić napušta porodičnu kuću i odlazi u Južno Afričku Republiku. Razlog zašto baš J.A.R., leži u tome da je Alloy počeo da razmišlja o sredstvima koji su mu potrebni za putovanje. Novac. Želio ga je što više i što brže, a igrom slučaja J.A.R. je u to vrijeme bila glavni distibuter dijamanata u svijetu. Alloy je želio svoje parče kolača u svemu tome. Tako je i bilo,ubrzo je našao posao u jednom rudniku dijamanta. Tu se njegov san brzo raspada. Nespošljivo težak fizički posao mu teško pada, te ga napušta. Bez novca, očajan i depresivan, okreće se ulici. Pridužuje se lokalnim gangsterima koji ga uvlače u svijet kriminala. Koristeći njegovo upoznatost sa unutašnjim i vanjskim izgledom rudnika, nagovaraju ga da naprave plan pljačke istog, što im i polazi za rukom. Sa manjom količinom dijamanta u svom posjedu, Alloy sjeda u avion i narednog dana leti za London. Od prodaje manje količine na crnom tržištu živi poprilično raskalašno. U jednom od noćnih klubova upoznaje mladu studenticu Anu. Njih dvoje se zbližavaju i počinju da žive skupa. Ana ostaje u drugom stanju. Iako dijete nije plod ljubavi već požude, on odlučuje da slijedi duboko usađene roditeljske doktrine i dovede svoj život u red. Uz Anu, koja napušta fakultet i zapošljava se kao krojačica, i Alloy radi različite poslove. Od skladištara do poštara, od posla u fabrici najmeštaja do pomoćnog kuhara, čak jedno vrijeme igra nogomet za trećeligaški engleski klub. Novonastalom situacijom, Alloy je satjeran u čošak. Odlučije se na još jedan očajan ili bolje rečeno kukavički potez. Bez pozdrava odlazi. Vraća se kući u Trinidad i Tobago, odlučivši da „ opere ruke “ od svega i zaboravi. To naravno nije išlo tako lahko. Duhovi prošlosti ga proganju, počinje da konzumira razne droge i alkohol, prepušta se ponovo ulici. Ponovo pokušava da pobjegne od svega, ovoga puta utočište pronalazi u džamiji. Toplo prihvaćen od džematlija i imama, Alloy uspjeva da uspostavi ravnotežu i poveže temelje svoje ličnosti. Napušta ulicu ali i džemat. (po njegovim riječima-razlog ulaska u svijet islama je bio pogrešan, ma šta god značilo.) Otkriva muzika. Upušta se u svijet hip-hopa i počinje pisati svoje tekstove. Snima demo snimke i pokušava stasati kao muzičar. Šalje na sve strane svoje snimke ali bez nekih rezultata, ali odlučan je i strastven u namjeri da uspije. Nije mi poznato, kako i na koji način u njegov život ulazi mlada finkinja Klara, u koju se do ušiju zaljubljuje. Odlučuje se da pođe sa njom u Finsku, na Oland.
„ I to je to ?“
Kažem mu sa ironično nakon što mi je ispričao ovu priču jednog kišovitog subotnjeg popodneva….
„ To je čitava priča ! “Odgovara, kao sa nekim olakšanjem.
Posmatram ga zavaljenog u barsku stolicu dok sjedimo u pabu u kojem nas je Tomi okupljao poslije ribolova.Čini mi se sretan.
Pitam se da li ga je napustio wanderlust, da li stvarno voli tu Lauru, ili je i ona samo još jedno parče uzbuljivog mozaik njegove priče..
Zove me da dođem sutra na snimanje spota prvenca. „ Malo ćemo đuskat’, iznajmio sam i neka opasna kola, u ekipi su mi pravi profesionalci, svijetla, kamere, sve će da bude „Fly “!
Ulaže svaki cent koji zaradi od ribarstva u svoju muzički karijeru i dobro mu ide…
Prije no što sam odgovorio, na vratu ulazi pokisli Tomi, naručije nam turu i sjeda za sto.
Suvišno je napomenut da se ni ja ni on, od mahmurluka, nismo pojavili na tom prvencu.
Johan se vraća kući ?
Nakon što su Mirnesini roditelji najavili svoj povratak iz Bosne, ja sam morao da se iselim iz njihovog stana. Već naviknut na komfor i samoću, u kojem se poslije teških smjena mogu opustiti i na miru pisati duga ljubavna pisma A. , čitati knjige, onanisati ili jednostavno meditirati na balkonu uz kafu i zalazak sunca – nisam želio kod Luke, iako je on inzistirao. Nakon dogovora sa Mark-om, uzeo sam od njega novce (koje će mi odbiti od plate) i unajmio sobicu tkz. gesthamu. Neka vrsta motela.
Gazdarica Tuija, ljubazna i pitoma šveđanka, pokazala interijer, kućna pravila, kuhinju, šta se smije i nesmije. Nakon što smo izašli, uputila me je na dvorište iza i šapatom rekla „ Imaš sreće. studenti su otišli kućama. Trenutno ste samo Johan i ti tu. Johan je malo čudan, čudno se ponaša ali je bezopasan, to je sve zbog njegove bolesti, znaš on ti je…“ u tom trenutko na vratima se pojavljuje mršavi blijedi čovjek, pognutih leđa, upalih obraza i iskolačenih plavih očiju .“ Znao sam da je to on i prije nego je Tuija rekla „ Zdravo Johan, ovo je naš novi gost Kenan. “ On je pogledao u mene, pa u Tuiju, pa opet u mene. Odmjerio me, klimno glavom, pripalio cigaretu i prošao kraj nas bez riječi. Neka jeza prođe mi kroz kičmu. Te buljave plave oči isijave su i bol i patnju, strah pomješan sa ljutnom.
„ Rekla sam ti da je čudan…“ rekla je Tuija i poželjela mi laku noć.
Sem dijeljenja bašte u kojoj smo šutke pili kafu i pušili, (on na jednoj strani a ja na suprotnoj) ignorisali smo jedan drugog i izbjegavali koliko je to god to bilo moguće. Jedno noći, probudilo me zvuk odbijanja kamenčića o moj prozor. Sklonio sam zavjese i prozor koji je gledao na cestu. Na trotoaru stajao je Johan, prosipajući kamenja iz ruke. Izvinuo se što me budi, stidljivo, kao dječarac koji prvu put pita djevojčicu da izađu. Moli me da mu otvorim ulazna vrata jer je zaboravio ključ. Sišao sam i otvorio mu. Po hodu i zadahu dok mi se zahvaljivao vidio sam da je potegnuo koju viška. Dok sam odlazio prema svojoj sobi, perifernim vidom zapazio sam sam da je zastao i ostao da stoji u dnevnom boravku.
Johane jel sve u redu ?
Ti se zoveš Kenan, zar ne ?
Da.
Kenane, igraš li šah ?
Ne, zapravo znam pravila i osnove ali oduvijek sam želio da to usavršim…
Odlično, ako želiš, ja ću da te naučim…
Zlatne godine , zlatni grad.
Eh da vidimo Kenan, šta te zanima ?
Sjedim sa Johanom u bašti, predvečer je. Moja prva lekcija o strategiji šaha. Dogovor je bio da ću mu časove plaćati u naturi Tj. pivu. Desetak konezervi je ispred nas i on mi pokazuje različita otvaranja. Predlaže da slijedim njegove poteze, tako je nalakše. Uvjeđuje me da je jako dobar da je prije igrao poluprofesionalno, na turnirima, sa ozbiljnim igračima. Hvali se da je jednom dobio i Nikolasa Kejdža u Las Vegasu u nekom hotelu u kojem je odsijedao. Kad sam pitao kakve veze glumac ima sa šahom. On je rekao „ Ima, ima, Nik rastura. ! “ Poslije nekoliko otvaranja, prvo šahovskih pa onda pivskih, batalili smo šah, na svu sreću. Otpustili smo konačno sve kočnice bontona, napetost i uljudnost je potpuno popustila.
Sarajevo ? Ah….taj grad, taj magični grad.
Bili ste nekad ?
Najbolje dvije sedmice moga života.
Stvarno ?
Oh da. Bio sam u Sarajevu 84’, na zimskim olimpijskim igrama. Tad sam još uvijek izvještavao za svoju matičnu kuću „ Ny Aland. „
Kad se sjetim ! Ta kotlina okružena planinama, ta atmosfera, radost i sreća se mogla napipati u zraku. Noći u olimpijskom selu, ispunjenje muzikom i vrelim vinom, te zamamne sarajke…ah, bio sam mlad. Nikad više nisam posjetio taj grad, jednostavno me zabilazio tokom života. Vjerovatno sa razlogom. Kad se prisjetim, meni je opet 27 i ostati će tako dok ne umrem. Možda sam ga zato i zaobilazio, pogotovo poslije devedesetih. Mogu zamisliti koliko se promjenio. Nisam ni išao na balkan i prezirao sam sve balkance a tako sam vam zavidio. Nikad nisam uspio shvatiti razlog – istinski razlog za sve to sranje što se dešavalo. Danas samo sebično čuvam tu uspomenu. Kad god sam nesretan sjetim se ili izmislim neko sjećanje – ja sam u Sarajevu, mlad sam i zdrav, pun života i životne sreće…jebeni balkanci !
Kroz narednih nekoliko dana, ušli smo u rutinu. Pri povratku s posla, Johan bi me čekao sa šahom i pivom u bašti. Pili bi i igrali do kasno u noć. Napokon mi je ispričao za svoje zdravstvene probleme. Prije dvije-tri godine dijagnostikovali su mu rak prostate, veli on, genetski naslijeđen. Imao je do sada dvije operacije ali se rak iznova vraćao. Ovo je treći put i po njegovim riječima-zadnji. S namjerom se vratio na Oland, da se napokon izliječi ili da umre u rodnom gradu. Ima suprugu i kćerku, tu su, žive nekoliko metara od nas u stanu, ali zbog njegove nesanice, užasnih bolova i promjene raspoloženja, suživot je bio nemoguć. Jutro i dan provede sa njima, a u gestham dođe da prespava.
„ Nemam više snage Kenan, bit’ će šta bude. “
Pio je i pušio, što je bio samoubilački poduhvat.
Jedne noći sam se vratio sa posla kasno i zatekao Johana kako zamišljen sjedi u bašti, bez piva i šaha na stolu.
“ Šta je matori ? Čim sam počeo da te pobjeđujem batalio si šah. Bojiš se igraš protiv mene ? ! “ Na šta se on obrecnuo:
„ Balavac, ne seri. To koliko ti kradeš figure je sramotno. “
Razlog za ovu njegovi optužbu je sljedeći: Nakon što sam ga jedne noći pobjedio on me je u nevjerici optužio da mu svaki put kad ode do wc-a ( a zbog problema sa prostatom išao je nepodnošljivo često), maznem po jednu figuru, pa je narednih partija zahtjevao da sa mobitelom slikam šahovsku ploču. Istina je da sam ga dobio pošteno ali ne zahvaljući krađi figura ili nekom mom primjetnom šahovskom napretku. Pravi razlog leži u tome što je Johan nakon nekoliko piva toliko pijan da ga jedan ispodprojećni igrač, kao što sam ja, može bez problema da dobije.
Te noći smo samo sjedili, pušili i slušali njegov omiljeni bend-U2. Bio je poprilično šutljiv. Nakon nekog vremena, počeo je da priča o nekom prijatelju koji mu dolazi u posjetu iz neke temlje u Aziji. Sa nekom nervozom u glasu upitao me je, želim li preko njega da naručim šteku cigareta ili neko žestoko piće. To se u Azija prodaje budzašto a dobrog je kvaliteta, udbjeđivao me je. Ako želim, on će njemu uplatiti pare preko interneta a ja ću njemu (Johanu) dati keš. Po načinu na koji mi se ovo predložio, shvatio sam da je Johan poprilično loše laže. Pitao sam ga koliko koštaju cigarete i alkohol. Pedeset eura, za Jack i šteku Malbora, odgovorio je. Iako znajući da od ovog dogovora nema ništa, dao sam mu novce. Vjerovatno ima dobar razlog kad želi da me na ovako jeftin način da me prevari. Nise me bilo briga za novce, želio sam da saznam kako je moguće da jedan ugledan građanin, porodični čovjek i gospodin, padne tako nisko da dođe u situacija se prevarom riješava svoje probleme. Važna životna lekcija za samo 50 eura – money well spend, što bi rekli englezi.
Narednih dana moje pretpostavke su se obistinile. Dan kad mi je obećao donijeti „robu“ je došao i prošao, a Johan se trudio svom snagom da me izbjegava. Kada smo se i sreli, u kuhinji i u toaletu, on je kratko promrljao nešto što je ličilo na pozdrav a zatim bi odjurio u svoju sobi. A onda je najednom nestao. Čitavu sedmicu nisam ga viđao u gesthemu, a primjetio sam da mu je polica u frižideru ispražnjena. Iako nisam htio to sebi da priznam, bilo je krivo i bio sam ogorčen, što sam me je tako izigrao, a da nisam saznao razlog. Budala je vjerovatno protraćila sve na alkohol. Imao sam te zamisli da, ako ga sretnem negdje u gradu, da ću ga u naletu bijesa uhvatiti za ramena i zahtjevati da mi novac vrati. Kako ga nije sramota, kako ga nije sramota, ponavljao sam u sebi. Našao sam Tuiju u hodniku i upitao zna li je gdje Johan. Ona me je u nevjerici pogledala, a zatim pitala, kako nisam čuo kola hitna pomoći koja su prošle sedmice došala po njega ? Ja ih pozvala kad sam ga polumrtvog našla kako leži u toaletu. Unijeli smo ga u kola hitne, bio je još kratko pri svijesti ali pri dolasku u dolasku u bolnicu, već je pao u nevijest. To jutro je preminuo.
Ah mene, stare budale. Zaboravila sam da ti ovo dam. Čistila sam njegovu sobu i našla ovo.
Tuija odlazi do kancelarije u vraća se sa kesom u kojoj su viski i šteka cigareta. Ovo ti je on ostavio, shvatila sam po poruci. Piše :
„. Hvala na povjerenju, Kenan.Izvini što si ovoliko čekao ali htio sam malo da te testiram. Da vidim tvoje strpljene. Dobro odigrana partija. Odlazim kući, možda se napokon vratim u Sarajevo. Neka te vjetar nosi, momče ! “
(Za Tuij-u : ovo daj Kenanu ako mi se nešto dogodi. )
Johan, 20.09.2016 (ili ti, dan nakon što sam mu dao novce. )