Audio mezetluk
Poruka
Vrijeme : 06:22
Sender: Žena koja me je rodila
Primalac: Onaj ko je zaboravio ili želi da zaboravi na ženu koja ga je rodila.
Sadržaj:„ Očekivali smo te bar za ovaj Bajram, bar za ovaj Bajram da dođeš kući, da nazoveš makar da kažeš gdje si, da znamo da si živ. “
Pred očima mi je slika dnevnog boravka i malih jutarnjih bajramskih rituala, nakon što bi otac, stariji brat i ja se vratili poslije namaza. Turska kafa je na stolu, tu je i baklava koja pliva u agdi, limunada bez šećera . Zatim doručak,lagani, majka je pazila da da poslije ramazanskog posta ne zatrpa očev želudac na sabahu. Oni sjede u svečanoj odori, slušaju tradicionalne bajramske koncerte na tv-u. Majka bi saopštila koliko je reis puta pogriješio tokom namaza a otac bi se pravio da sluša (nije dao na reis-a) i usput odgovarao na bezbrojne SMS poruke. Onda bi nazvala dajdžinica iz Sarajeva. Nakon što bi se, po običaju, bajramovala sa svima prešla bi na trivijalne stvari – baklava joj zagorila, loša i preskupa ponuda na pijaci, grah rodio mašala, poskupio duhan ponovo i penzija koja vječito kasni.
I sada je tako, bez imalo odstupanja. O tome da me nema, danas se ne govori. Otac zabranio. Majka bi samo duboko udahnula i da niko ne vidi, otkotrljala onu neoprostivu i pretešku suzu niz obraze. Otac bi to vidio i na to bi rekao : „ Ne morate mi se i na bajram posrat’, da izvinite. Nećemo o tome bar danas. “ Ona bi samo tiho ponovila: „ Nećemo, babo, nećemo za bajram.
Došlo mi je da plačem ali nisam. Znao sam da je ona plakala dok je pisala poruku.
Došlo mi je da je nazovem i kažem da mi je žao zbog svega, da molim da oprost, da kažem da sam zdrav i da ću uskoro kući, ali nisam. Nisam želio da je lažem. Još jednom.
Došlo mi je da se bar vama, koji ovo čitate i sa razlogom me osuđujete, otvorim i ispričam žašto mi je toliko teško pričati o onome ko me rodio, ali neću. Vi zaslužujete bolje.
Vi zaslužujete da vam ispričam Sejinu priču.
Poruka prenešena
To subotnje popodne Seji je bilo dosadno. Obukao je svoje šimi cipele, nabacio osmijeh, strpao nekoliko svježe zarađenih dojč marki u džep svog kaputa i spustio se suncem okupanom minhenskom avenijom do centra. Nije imao neki plan kuda će da krene. Pila mu se piva pa odluči da pronađe najkraći put do centra. Sejo je volio društvu, a naroda ima najviše na glavnom mihneskom trgu. Sjest će u neku baštu, ispijati pivo i osmatrati. Možda naleti neko poznato lice. Minhen je svakako tih devedesetih bio prepun naših izbjeglica. Sretan zbog ovog nabrzinog skovanog plana, Sejo je žurnim korako grabio kroz maleni park ka centru. Pri samom izlazu iz parka, jato ptičurnina promeškolji se na granaima tik ispod koji je Sejo prolazio i jedna od njih (ptičurina) odluči da na Sejinu tkz „ćasa frizuru“ nabaci koloritni dodatak u vidu crno – bijelog, veliko, masnog govanceta.
Psovo je Sejo i vrane i svrake, parkove i hrastove, Minhen i Njemačku, rat i izbjeglištvo i ko ga dovede ovdje, i Aliju i četnike i devedeset treću i pivu, jebla ga piva da ga jebla, kud mu naumpade, mogao je da sjedi kod kuće i gleda prenos Menhenglabah-Herta beesce.
I tako ti ja, moj Keno, sav uneređen. Razlilo se ono govno svuda, kapitalac neki – hoće u oči, a smrdiiii, bože sačuvaj. Kud ću šta ću, nemam su čim obrisat. Okrećem se oko sebe virim na jedno oko kad na čošku-frizerski salon. More me ona teta na brzinu nasafunjat pa da bježim kući brate, nije mi više ni do mene a kamoli do društva. Uđem ti ja unutra, kad imam šta i vidjet. Meleskinja,Keno, lijepa, ne da se gledat u nju. Bog je samo za sebe pravio pa mu ova utekla preko dženetskih basamaka.Onako jedra, sjedi, prebacila nogu preko noge i čita neki časopis. Noge do vrata. Kad me ugleda, odvali se smijat’. Šta ti je bona, šta se keslaš, vidiš da sam haman ranjen. Meći te šampone, skidaj ovu kiselenu, gubim očinji vid na ovo lijevo oko. Evo me ko onaj kvazimodo. Ismija se ona dobro pa tek onda ustade. Turi mi oni kupkih, jedno litar na glavu pa poče da trlja ko da malter skida. A meni lijepo. Još toplom vodom sapira, ruke joj se pozlatile. Kad belaj malo popusti, reko da ispitam ko je, šta je, ovaj moj anđeo spasitelj. Šarmiram ja, natucam njemački onako, ona još slabije. Tuc, muc, Keno, udovica.Mašala. Došla iz Finske za mužem,pokojnikom, švabom. Jadnik krkog zdravlja bio, pa brzo nakon svadbe bogu na ispovijest. Šta ćeš moj Hans, nije ti nafaka bila. Ima gore za tebe još ‘vakih. A ovu tvoju, će tvoj prijatelj Sejo malo da pričuva. Da ne brineš, iz ljubavi je Hans, tako mi Veleža i cijele one moje lišanjske čaršije. Eto ! Svetinjom sam ti se zakleo.
Predložim joj da je izvedem na sutra navečer na kakvu večeru, u znak zahvalnosti još me riješi belaja. Ona se ko nešto nećka, ritualno, da ne ispadne ko da pristaje na prvu. A zna i ona, a znam i ja, blago meni, da je već stari dobri Sejo omađijo svojom mađijom. Ali, hajde de, srećice malena, razmisli kofol, sačuvaj mi te rumene obraze. Prista ona na sastanak. Dadne mi adresu i broj telefona. Ja sutra maznem službenih kola sa posla, pa po nju u akšam, sav skockan i mirišljav.
I tako ti bI moj Keno, ostalo znaš. Ja za njom dođe vamo, oženi se, dobi djete…tuga.
Onda nekako dovedosmo Tašu i Fatu, ona njihova mala se udade za tvog Luku pa dođe i on. Luka dovede tebe. Ti ćeš nam dovesti Azricu, haha. Šta to kolutaš očima ? Kako to misliš „ ne vidiš se ovdje“ ? Hoćeš, hoćeš, kad ti ja kažem. Ima da Baščaršiju ovdje napravimo ! Bosnu u malom. I Hercegovinu! Sanjam o tome često….
Vidi ti to ! Kako je čudan a i u isto vrijeme lijep ovaj život. Nepredvidiv ! Hodaš ulicom, ne razmišljaš ni o čemu, nemaš plana i onda tup ! Jedna ptica sa dijareom ti promjeni život. I to ne samo tebi ! Već i ljudima oko tebe.Hah’.
Pa ti reci da nema Boga !
….
Šta si reko’ !??
Kakav zakon privlačnosti ?
Šta to pričaš bogohulniče ?
***
Moje najranije sjećanje na djetinjstvo seže do neke 8 ili 9 godine, a i ono je poprilično mutno i nejasno. Možda zbog pretpostavka da su godine koje su prethodile pune neprijatnih i mukotrpnih trenutaka. Poznato je da ih um sistematskih filtirira i izbacuje- sretne zadrži loše izbacuje ili bar se nadam da je tako i da onaj izraz „vrijeme liječi rane “ se odnosi na to. Jedan od tih neprijatnih trenutaka u mom životu bila je selidba. I to ne jedna, mnogo njih. Upravo zbog toga, ja sam u jednom trenutku prestao da tragam za svojom socijalnom stranom. Umoran od mjenjanja gradova, škola, drugova, prostora, komšija, odlučiih da ne izlazim iz sobe, sobe za koju se i veže ovo moje, gore pomenuto prvo sjećanje. Bio je to mali sobićak, pun vlage i stvari koje još uvijek nisu našle svoje mjesto u tom prvom stanu u koji smo doselili. U mali grad na obali rijeke Sane. Ali za mene je ta soba bila sve, samo moja mala tvrđava. Dobio sam i ključ (ne znam zašto), ali sam se osjećao važno kada bi ga otac uručio. Ponosni vlasnik osam kvadrata, a osjećao sam se kao da sam vlasnik osam država. Da bih bio uspješan prijesednik, morao sam svoje države dobro da upoznam, pa sam se bacio na posao. Pretrkeljao sam sve kutije, pretražio sve ormare. Složio sve na svoje mjesto za koje sam ja mislio da mu po zaslugama pripada. Okačio sam očeve beđeve na vrata da svako ko uđe dobije orden po zasluzi, uniforme i rekvizite iz rata stavio na vidljivo mjesto da, u slučaju napada zna šta ga sljeduje. Stare prazne kutije sam rastavio i stavio iznad kreveta u obliku šatora, da dok spavam neko ne bi diverzijom pokušao da me iznenadi. I od napadA koje sam, ni sam ne znam zašto, očekivao, dobio sam napade dosade. Onda se u sobi počeo događati čudan fenomen. Kao što sam već rekao, sve stvari unutar nje, bile su mi dobro poznate, sem jedne. Jednom sedmično na mom noćnom ormariću kraj kreveta, osvanula bi nepoznata knjiga. Neko bi svaki ponedeljak ujutru krišom ostavio knjigu, bez ikakvog objašnjenja. Na moje pitanje o tom čudnom fenomenu, moji roditelji bi se pravili blesavi, kao da nemaju pojma o čemu pričam. Tada bi frustriran zbog tog „uljeza“, bacao knjigu iza kreveta ili sakrivao je u ladice. Bez obzira na moju ljutnju, ista stvar bi se ponavljala, iz sedmice u sedmicu. Na kraju sam, dal’ zbog dosade ili znatiželje, uzeo jednu od njih (mislim da je bila neka naučna fantastika) i počeo da čitam. Mislim da sam je taj isti dan i pročitao. I to je bilo to. Od tog momente me je svijet knjige uvukao u svoj vorteks. Bio sam navučen. Sa nestrepljenjem sa čekao sljedeću sedmicu i sljedeću knjigu, a onda kada dođe, u jednom komadu je gutao. Žanrovi i pisci su se mjenjali ; od bajki, basni, pripovijetkih, čak i stripova (moga, do dana današnjeg omiljenog junaka-Corto Maltesa), pa sve do romana i drama. Sjećam se prvih romana, koji su bili slatki izazov zbog dužine i literarne težine: Demian, Alhemičar, Bijeli očnjak, Vlak u snijegu, Starac i More.
Sjećam se dobro da sam se jednog ponedeljka probudio, a noćni ormarić je bio prazan. Taj neko ko je donosio knjige, ove sedmice je zaboravio na svoj zadatak ili nije našao povoljan trenutak da je podmetne. Ja sam mahnito izletio iz sobe i uletivši u dnevni boravak, gdje su moji roditelji upravo pili svoju jutarnju kafu, počeo da urlam: „ Gdje je moja knjiga ? Gdje mi je knjiga ? Na licu mog oca bio je samo zadovoljan osmijeh. Onda je nezainteresirano dodao: Nemam pojma o čemu priča ? Ja sam sjeo kraj njega i kroz poluplač mu ispričao da mi nedostaje knjiga na ormariću . On je zatim izvadio nekoliko novčanica i dodao: „ Ovo ti je za članarinu u biblioteci, čuo sam da ih tamo ima dosta .“
Sjedim sam na molu poslije završene dvanestosatne smjene. Prošlo je dobra tri mjeseca kako sam došao na otok. Kasno je poslijepodne, hladni vjetar kvari idelan zalazak sunca, kojeg samo zamišljam. Dan je u punom jeku uprkos nekih 19:00 časova. Upao sam u neki, kako to Finci nazivaju midsomar pa dnevna svijetlost traje i po 22 sata. O tome kako to utiče na moj san, koji je rijedak uprkos zamračenoj sobi, ne želim ni da govorim.
Ali, elem. Kao što rekoh, sam sAm na molu, ako zanemarimo gomilu bučnih galebova koji se bore za ostatke ribljih iznutrica. Na blještećoj morskoj pučini prolaze kruzeri. Glasno razdiru more čiji valovi zapljuskuju obalu. Posmatram naklaćene turiste koji su okitili ogradu na krmi i pramcu. Odlaze. Prelazim očima po njima. Tražim neko poznate lice. Možda čak i sopstveno.
Razmišljam o domu i Azri koju sam ostavio u njemu. Maštam kako je grlim, jako pripijam uza se i obećavam kako je više nikad neću napuštati. Onda se ljubimo, tu noć je prosim- pa onda ženim. Dobiti ćemo sina, nazvati ćemo ga Lordan. Tu noć ćemo skupa ostariti i naposlijtku umrijeti, skupa. I love you, baby I love you, the way the young lovers do….
Onda mijenjam ovaj baltik sa svojom rijekom. Oh, kakva je to rijeka ! Jedan njen rukavac ne bih dao za čitavo ovo šugavo, hladno more. U ovo doba godine je najljepša. Na njoj bih sad plivao, ronio ili jednostavno plutao i pustio da me nosi. Ona bi me toplo uzela u naručije i nježno uspavala. Puštam i prepuštam se iskonskome sebi. Priznajem da sam slab i plačem i smijem se u isto vrijeme. Opraštam si svoje maske i fasade. Kako je divno biti slab i slobodan. Onda, kao udaren gromom, žurno se spremam. Pakujem stvari u ranac i trčim do kuće. Po dolasku, hrljam po stolu, po ladicama, prevrćem stvari. Evo je ! Marc-ova vizitkartica.
Zdravo Mark ! Kenan je. Dobro sam, hvala na pitanju, ti ? Vidi, htio sam da ti kažem, aaaa, jebat ga, idem kući. Želim kući, idem kući, žao mi je ali ništa od našeg dogovora.
Ne, Mark, ne šalim se.
Ne, ne ! Na poslu je sve ok !
Ne, nemam nikakvih problema kod kuće svi su dobro.
Da, da, dobio sam sve plate, hvala ti.
U redu, popričati ćemo o ovome ako želiš ali moja odluka je konačna.
Zašto ovako naprasno ?
Vjerovatno će ti ovo zvučati kao ludost ali nemam drugačijeg objašnjenja – sjećaš li se one Plave Ptice kojoj sam ti govorio kad smo se upoznali ?
Jebem li ga, puštam je napolje.