Mrtvi

U slučaji da ikad podesimo naš lični vremeplov na 31. Decembar 2004. u četvrt Recoleta u Buenos Airesu vidjeli bi dosta toga zanimljivoga. Ljeto je. Entuzijastični Argentinci obojali su svoje ulice ispunjenje solju, cikom i vriskom, u novogodišnje ruho. No, taj veliki praznik nas u ovom slučaju ne zanima. Iako bi rado ostali, popili hladno pivo na obližnoj plaži i zaplesali tango, bojim se da za to nemamo vremena. Zbog nečega drugog smo izabrali baš ovo vrijeme i mjesto. Brzinom munje, usmjeravamo našu pažnju dalje, na grandioznu građevinu Nacionalne Biblioteke osnovane 1810. godine. Dobila je ime po Marianu Morenu, jednom od ideologa Majske revolucije i njezinom prvom direktoru ali, ni to nije previše bitno. Pođimo u nju, brzo ! Unutra je ugodnih je dvadesetak stepeni. Miris hiljada knjiga koje se protežu na dva sprata nas oplahnjuje.  Kupola na stropu kroz koju dopire svijetlost decembarskog dana jasno nam ukazuje da je, sem nekoliko studenata prava, neobičajno prazna. No, nećemo se obeshrabriti.  Hodamo dalje prašnjavim hodnicima sjevernim zidom zgrade i dolazimo do odjela Psihologije. U čošku, za malim kafenim stolom – zgoditak ! Nalazimo ono što smo tražili. Jedva ga prepoznajemo ali to je on, junak naše priče.  Ne želimo mnogo da ga uznemiravamo. Zaokupiran je čitanjem i svako malo mijenja pozu. Tabure na kojem sjedi je prenizak za njegove stasite noge ali čini mi se da ta kalibriranja, ne remete plaho njegov fokus.  Stolić ispred, pretrpan je knjigama, Uzima jednu za drugom, okreće prvu, pa zadnju stranu, pretpostavljamo da gleda sadržaj.  Kod jedne se ipak zadržava.  Našao je ono što je tražio. Vidimo to na licu, koje se na trenutak ozaruje. Približiti ćemo se i nevaljalo zaviriti u to što čita:  

Evo uobičajenih provjera stvarnosti koje ljudi koriste za lucidne snove: 

Ogledala. Provjerite svoj odraz da vidite da li izgleda normalno. 

Čvrsti objekti. Gurnite ruku na zid ili sto i pogledajte da li prolazi. Neki ljudi guraju prste u suprotni dlan. 

Ruke. Pogledajte svoje ruke. Da li izgledaju normalno? 

Vrijeme. Ako sanjate, vrijeme na satu će se stalno mijenjati.  

Disanje. Ova popularna provjera stvarnosti uključuje štipanje nosa i provjeru možete li disati. Ako još uvijek možete da dišete, sanjate. 

 

Zadovoljan onim što je našao, sklapa knjigu i stavlja je pod pazuh. Zakreće noge, sprema se da ustane ali za trenutak zastaje, zamišljen nad hrpom pregledanih knjiga na stolu. Odlučuje da ih neće vraćati na njihove police. Bolnog izraza na licu ustaje, proteže noge i upućuje se ka recepciji, svako malo osvrćući se oko sebe. Nekoliko studenata na drugoj strani zgrade izgledali su mu posebno sumnjivi pa je ubrzao korak. Bez razmjenjene riječi, što je brže moguće, unajmiti će knjigu i izaći na, sad već vrele ulice Recoleta. Nepovjerljivo, skenira lijeve pa desne krakove strme “Avenije 9. Jul”. Dok se premišljao kojim putem da krene, trotoarom, tik kraj njega projurila su trojica dječaka na biciklima. Dvojicu nije uspio da pogleda ali trećeg, kada mu se zagledao u lice, sledila mu se je krv u žilama. Dječak je usporio, krstareći trotoarom, gledajući ga pravo u oči. Naš junak je skoro ostao bez daha. Masna crna kosa, dug, nakrivljen, orlovski nos, bolan izraz lica i te oči. Pune mržnje i bijesa. Čak i odrpana adidas trenerka na njemu. Viđa ga u posljedne vrijeme redovno. I ne samo njega. Sve one likove već viđene na drugom kraju planete, njemu mnogo poznatijem od ovog na kojem se trenutno nalazi. Prije skoro deceniju, u spaljenom selu gdje su se mnoga prezimena završavala na iqi i na ić. Ali sa ovim dječakom,  koji mu ne da mira i koji ga progoni otkako je stigao u Argentinu, upravo ovim šesneastogodišnjim živim lešom kojem je u jednom danu, u spaljenom selu na Č. , prije deset godina, i uzeo i podario život. Sa njim ima posebnu vezu i nerazriješene dugove. Dječak, naposlijetku, prolazi i ubrzava da stigne objegle drugare. Naš junak glasno otpuhuje i pokušava da sabere misli. Hitrim korakom, prelazi ulicu i dolazi do telefonske govornice zakačene na obližnoj pošti. Ne podiže još slušalicu, već prvo stavlja ruku na zid i lagano ga dotiče nekoliko puta. Onda gleda u ruke, pa u sat. Štipa nos. Nakon što je se uvjerio da ne sanja, još jednom se osvrće oko sebe. Vrata pošte se otvaraju, neko upravo izlazi. Zastaje na trenutak i zadržava dah. Fokusira pogled na starijeg čovjeka koji se kreće u njegovom pravcu. I on mu izgleda poznato. Automatski se hvata za hladni metalni predmet za pojasom. Pogledi im se sreću i stariji čova staje, zbunjen položajem ovog, u bradu i dugu kosu zaraslog čovjeka, netipične građe i tena za jednog Argentinca a tako očiglednog ne-turiste.  I tim unezvjerenim očima koji prate svaki njegov korak – okreće se i odlazi u suprotnome pravcu. Naš junak, sad potpuno obliven znojem, uzima telefon, ubacuju nekoliko pezosa i mahnito okreće brojeve. 

 – Mrtvi je, provaljen sam ! Baza, za sat vremena. Ne, ne, nije to. Čist sam svetog mi Vasilija.  Slušaj  me, ovaj put je ozbiljno. Ponesi olovo za salivanje strave, hitno je !   

Mrtvi, kako su onomad prekrstili junaka ove priče jer, zamislite – pojavio se na sopstvenoj sahrani, nakon ovog kratkog telefonskog razgovora hvata taksi i odlazi u nepoznatom pravcu. Ti, sada, dragi čitaoče, imaš dvije opcije. Da se vratiš onim istim, ličnim vremenoplovom odakle si došao ili da skupa pođemo u “bazu” i ispratimo ovu priču do kraja. Toplo preporučujem drugu opciju. Mislim da bi moglo biti zabavno. Biće tu svega. Cuge, magije, duhovnosti, sigurno. Možda i pojedemo nešto. Ali boga mi, čini mi se i  suza, krvi, ratnih zločina – za slučaj da ste krvožedni. Pa ? Šta kažete ? 

*** 

 Nisam ni sumnjao u tebe, dragi čitaoče. Drago mi je što ste ostali. Povlačim ono o krvožednosti i pripisujem to avanturističkom duhu i zantiželji, koji su za sve hvalE. Kao što sam i obećao, polazimo za Mrtvim do “baze”, što je kodni naziv za mala tavernu na dokovima. U pitoresknom okruženju “Avenija Lanchas”, vrlo lako uočavamo nenoski natpis “Bar de Pepe – najbolji kalamari u gradu.” Tek mi sada pada na pamet pitanje – zašto je Mrtvi izabrao baš ovu stračaru za mjesto nalaženja sa svojim jatacima ? Zbog dobrih lignjih na žaru ? Sumnjam. Zbog svoje, u bradu i kosu zarasle mondure pa ću se lako uklopiti sa mornarima koji istini za volju, jedini zalaze u ovaj brlog ? Blizu, ali ne baš. Najprije da će biti zbog lokacije. To jest blizine broda, brodice, katamarana s kojim lako, u slučaju nužde, može da utekne. Dva zamaha veslima, podignut jarbol i već je u Urugvaju.  

Da se mi vratimo na priču. Ako zanemarimo eksterijer koji je u fazi raspadanja, novogodišnje tj. božićne ukrase  na prozorima i nepodnošljiv miris pržene ribe,  Pepe-ova taverna je vrlo zgodno mjesto. Mrtvi sjedi za stolom tik do vrata. Okrenut nam je leđima, tako da ćemo se ušunjati do obližnjeg drvenog šanka. Dovoljno smo daleko da mu ne upadamo u oči ali dovoljno blizu da čujemo o čemu razgovara sa svojim jatakom – tipom od dvadeset i kusur godina, koji za razliku od njege izgleda, njegovan, dotjeran i vrlo ukusno obučen. Takoreć’ umiven za novogodišnje praznike. Obraća se Mrtvom sa komandante, mjereći svaku riječ. 

• Komadante, donio sam olovo.  

Reče tiho mladić, stavljajuće i odgurujući preko stola nešto što bi trebalo da liči na pasoš. 

Dok je Mrtvi pospremao pasoš u zadnji džep pantalona, mladić se blago nagnu i jedva čujno prošaputa: 

• Ali mislim da bi salivanje strave trebali da odložite za neko vrijeme. Trenutno nemamo nikoga od naših na granicama. Ništa do proljeća, a i mislim da ste ovdje najsigurniji, eventualno na sjever vas mogu prebaciti ali to bi dosta ugrozilo naše logističke kapacitete. A i s obzirom da armija polako gasi kontakte… 
• Gdje na sjever ?  
• U Mendosu. 

• Majku im njihovu, zbog koga smo mi prljali ruke… 

Njihov razgovor prekide konobarica koja je brišući stol uzimala narudžbe.   

Ćutke su sjedili obojica, Mrtvi je povremeno štipkao nos i zamišljeno gledao kroz prozor, sve dok im ista konobarica nije donijela po tunjur riblje čorbe, bocu vina i dvije čaše. 

Mrtvi uze bocu i sipajući prvo svom sagovorniku više sebi u njedra zausti : 

• Sanjam ih, Danilo. Ona govna iz Čuške i Zahaća. Vidim ih i u snu i na javi, vrlo živo, progone me… 

• Ja bi vas molio komandante da koristite kodne nazive, možda neko sluša ovaj razg.. 
• Sećaš li se onog mesara iz Čuške, Beqiri su se prezivali. Ili nešto slično. Mislim da je bila šesta il’ sedma. Možda čak i osma, slab sam sa godinama. 
• Komadante, molim vas… 
• Imao je sina, nije imao više od šestneast. Sećaš ga se ? Njega jedinog nismo…jel se sećaš toga ? 
• Da, komadante ali stvarno mislim da nije ni vreme ni mesto da… 

• Prestani da sereš krv ti jebem i odgovori mi na pitanje !  

Vrisnu Mrtvi nakon čega svi u kafani stadoše i usmjeriše poglede za njihov sto. Mladić duboko udahnu, zavali se u stolicu, sklopi oči i smireno reče : 

• Naravno da se sećam tog malca.  I danas mi vaše reči odzvanjaju u ušima. Rekli ste : Njega ostavite živog da ima sutra neko Aranutima da priča o nama. Da priča o strahu koji je doživeo.  

Mrtvi još pod adrenalinom,  skoro suznih očiju i zapjenjenih usta nastavi : 

• Ali se ne boje Danilo, više se ne boje. To su vaške, paraziti, paramecijusi. Neuništivi. Ne znaju za strah ali dobro pamte. I sad su tu, oko nas. Gledaju nas, prate svaki naš korak. Došli su da naplate dugove i neće se okaniti dok to ne urade. Reci tim svojima da me prebaciju u Mendosu kako znaju i umeju ili ću ja krenuti da rokam. Pobit’ ću ih sve ponovo, svetog mi Vasilija. Ja se ne zajebavam Danilo, molim te… 

Mladić, vidjevši da Mrtvom sada teku suze niz obraze a tijelo mu se nekontrolisano trese, stavi ruku u džep sakoa, izvadi tablu pilula, stavi na sto i odgurnuviši ih prema svom sagovorniku, reče : 

• U redu. Bit’ će kako kažete. Ja idem sada da obavim jedan telefonski poziv i dogovorim vaš transport za Mendosu a poslije toga vodim vas na jedno lijepo mjesto da se malo saberete i opustite ? Šta kažete, mislim da će da vam prija ? Želim da ostanem s vama do kraja večeri. Ipak je Nova godina. Vi do tada, molim vas, popijete dvije ove pilule za smirenje.      

*** 

Može li jedna tekila da saperemo ovaj žestoki dialog ? 

Pepe, dos tequila por favor ! 

Kamo dalje rođače, pitaš ?  

Pa, za početak, pomakni se malo ka meni i pusti Danila da plati račun. Čuo sam debelog Pepe-a kako negoduje i psuje sve po spisku što ne poštuje sopstvena pravila i pušta pijane goste u lokal. Hoće da ih se ratoljilja što prije. Čovjek bi pomislio da neko ko radi toliko godina u kafani, trebao bi da razlikuje pijane i nervno rastresite ljude ali c'est la vie. 

Nego, ovako ćemo ti i ja. Pošto si ljubitelj Azre, dragi moj čitoače, potegnuo si toliki put, umiješ da slušaš i prepoznaš pravu priču – vrijeme je da te nagradim. Ostajemo kod Pepe-a, ostatak priče ću da ti ispričam ovdje, ali ne nasuho naravno. Naručiti ćemo klopu i neku dobru kapljicu. Možemo sjesti onamo za njihov sto. Danilo i Mrtvi upravo ustaju. a gdje oni idu – ne želim da te vodim.  Ako si se smjestio, dok čekamo konobaricu da nam donese vino i kalamari, otkriti ću ti jednu tajnu. Ne, ne, čekaj. Gdje žuriš ? Pilule koje je Mrtvi popio dok je Danilo telefonirao i plaćao račun nisu otrovne. Mada si na dobrome tragu. Danilo nije telefonirao u vezi nikakvog prebacivanja u Mendosu a ni onaj pasoš koji mu je uručio nije validan. Toliko treba da znaš.  

Pitaš me ćemu onda sva ova igrarija ?  

 Ima jedna lekcija kod ljudi koji su sposobni nanijeti bol drugima. Vojnici kao Mrtvi i Danilo imaju tu moć i sposobnost. Majstori borilački vještina, ozbiljni kriminalci, predsjednici državi, također.  Oni su opasni, znaju to i tome nema ništa sporno a ni loše. Sprega da se ta moć i sposobnost neupotrijebi u negativnom kontekstu, postaje vještina i nauk. Zvuči jednostavno ali ustvari nije. Kontrola se teško uči a dovoljno je da se ona samo jednom izgubi da posljednice budu ireverzibilne. Mrtvi ju je upravo danas potpuno izgubio i samim tim odbacio vještinu, a kad se ona izgubi, postaješ još opasniji. Danilo to zna a i od maloprije znaju i ljudi koji ih prate i podržavaju. Ali znaš ko još to zna ? Onaj šesneastogodišnjak u odrpanoj adidas trenerci, kojeg je danas vidio kako vozi bickl. Koji ga prati i neda mu mira. Nakon toliko godina, došlo je njegovo vrijeme da zasija. Znam, sad ti tek nije ništa jasno. Obećao sam ti ispričati nastavak priče ali prije toga, da se gucknemo ? ‘Ajde živio ti meni dragi čitaoče i sretna ti ova 2005-ta godina. I da znaš da mi je drago što si tu, sumnjam da bi sam ovoliko uživao.  

Uh, dobro vino. Dobra berba. 

Dakle, gdje smo stali ? Danilo i Mrtvi ustaju, uzimaju taksi i vraćaju se nazad u centar. Danilo mu je obećao da će odvesti na mjesto gdje se relaksirati i opustiti. Pošto je omladinac satkan od stila i lijepih filigranskih manira, ulaze u radnju jednog čuvenog starog berbera. Danilo je stalna mušterija, ostavlja finu sumu, tako da će ga čiča uslužiti odmah, preko reda, čak i u ove praznične sate. Mrtvi se neopire ni malo, naprotiv. Pilule koje je popio su jak sedativ. Poslušno, ćutke, uroniti će u veliku kožnu berbersku stolicu. Danilo u prolazu gura starom majstoru smotuljak novčanica u džep bijeloga mantila i šeretski, namigujući, kazuje :  

• Sredi mi prijatelja kao da će u svatove…  

 

Uz kratko, Si sinjor,  i klimanja glave berber obujima već usnulog gosta berberskom pregačom i stručnim ali nježnih pokretima, šamponom pere njegovu čekinjastu bradu a potom nanosi kremu za brijanje. 

 

 

*** 

 

Jedva osjetni pokreti četke kojom stari berber nanosi kremu za brijanje, toliko su ugodni da je Mrtvi skoro utonuo u san. Strah i strepnja polako čile. Napetost i grčenje ga upotpunosti napuštaju. Toplina koja  počinja da se diže od njegovih nožih prstiju, skuplja se u utrobi a zatim, poput vulkana koji eruptira, rasplinjuje se po čitavom tijelu. Blagi pokreti britve kojom berber skida pjenu, kao da skida i sloj te topline samo da bi se na tim mjestima pojavio još intenzivnije nego prije. Njegovo lice je sad užareno, mozak mu ima temperaturu sunca, samo što nije eskplodirao od ljepote. On više nije na stolici. Ispod njega se formirao oblak koji se za tili čas diže visoko u vis i već lebde bespućima plavog neba. Suze radosnice mu teku niz obraze. Bol je nestao, on je jedno sa univerzumom, sve razumije i sve mu je oprošteno. Naginje glavu i vidi da je ispod njega njegovo selo. Drveću su u beharu i kosci na livadama, ratari na njivama, dječicu koja se pračakaju u hladnom potoku. Svi su stali dok Mrtvi prolazi na svom oblaku, smiju se i dive. Radosno mašu. Dolazi do kuće u kojoj se rodio. Njegov pas Žućo, odmah ga je prepoznao. Laje veselo. Njegovi su pod šadrvan ispred kuće, pod debelim hladom velikog oraha. Svi su tu, vidi ih kristalno jasno. Majka, otac, braća, sestra, snajke, njihova djeca. Sjede za veliki drvenim stolom i nešto nalik veselju ili proslavi je u toku. Nekoliko metara prije šadrvana, Mrtvi, lagan kao pero, skače sa oblaka i počinje dozivati ukućane: 

• Oooo Minići moji, lepi, radni i veseli. Pogle’ ko vam je došao. Pogle’ ko se vrn’o! 

Sa druge strane, niko ne odgovara. 

• Ooo Minići, ooo familijo, krvi moja. Najdraži gost vam došao, heeeej. Ima li ibrik vode, parče proje za vašega Nejbojšu ?  

Pas Žućo više ne laje veselo, već reži i batrga se na lancu izkežene čeljusti sve jače i silnije kako se on približavao šardvanu. 

Na metar od njih, kada ih je sve pogledom mogao obuhvati, dočeka ga strašan prizor. Glave njegovih ukućana, umotane su u bijele peškire. Mirno sjede, mrtva je tišina. Na njima i oko njih su lokve krvi. Po odjeći, stolu, zemlji u zraku – nepogrešiv oštar miris željeza , njemu dobro znan. Mrtvi zajauka i briznu u plač :  

• Oj meni ! Majko ! Oče ! Sele !  

I poče mahnito da im odmotava peškire. 

• Koji vam dušmani ovo uradi ? Koji vam dušman nanese ovoliko zlo ? 

Skidavši prvi peškir ocu, kojeg je prepoznao po malenoj konstituciji i ovnovskom bijelom gunju kojeg nije skidao ni za najtoplijih dana, uvidje da je krv dolazila iz prerezanog vrata. Rana je bila toliko duboka da mu je zamalo otkinuo glavu sa ramena. Drhvatim, okrvavljenim rukama, sada sporije, skinuo je i posljedni sloj peškira. Tijelo je nepogrešivo očevo ali glava, koja je sad visila na tankoj vratnoj kožici, je od starog mesara Beqirija iz Čuške. Sve na tom licu je već davno mrtvo i blijedo, sem očiju. One su itekako žive, pune sržbe i gnjeva. Na prizor tih očiju, Mrtvi se trznu, ispusti glavu koja se sa tijelom stropošta pod sto. U bunilo, po nekom automatizmu, skinuo je peškir sa tijela majke. Šablon se ponovi. Tijelo je majčino ali glava je bila od gospođe Beqiri, mesarove supruge. Iste su rane po vratu, iste oči ali bez srđbe. U njima, jasno pročitano pitanje – zašto ? Dalje nije mogao. Znao je da ostatak ovih leševe, nije njegova, već porodica Beqiri iz Čuške. Na rubu da se onesvjesti, sjede za sto. U glavi mu je zujalo a na grudi mu pade strašan teret, težine krova kuće, boreći se svakim udahom da ostane pri svijesti. Jednom rukom je lupao od stol a drugom se hvatao za nos. Ubjeđen je da je sve ovo samo ružan san i da će, bude li se dovoljno jako štipao, riješiti ovog lucidnog magnovenja. Neko je stao iza njega. Osjetio je to ali nije imao dovoljno snage da se okrene. Na trenutak, neko ga hvata za kosu. On vrisnu. Hladan metal i strašan pritisak pod vratom. Imao je osjećaj da je zaronio glavu u vodu i disanje prestade.  Potom mlaz krvi, kao bačen iz kante, prosu se po stolu. Mrtvi se prevali na leđa sa klupe.  Zadnjim atomima snage izoštri pogled ka osobi koja je stajala iznad njega. Od reflekcije sunca, lice mu osta u mraku, ali odpranu adidas trenerku vidje savršeno jasno.  U jednoj ruci držao je krvav mesarski nož a drugoj bijeli peškir. Znao je da je to dječak iz Čuške, mesarov sin, kojeg je, devedeset šeste (ili ono bješe sedma) jedinog ostavio u životu. Onaj isti dječak kojeg je danas vidio kako prolazi na bicklu u Aveniji 9. Jul. Mladić ispusti nož, uze objema rukama bijeli peškir i kleknu kraj Mrtvog. Spretno skloni njegove mlitave ruke kojima je bezuspješno pokušavao da zaustavi krvarenje iz prerezanog vrata i poče da mu umotava glavu u peškir. Prekri mu usta i grgljanje presta ali prije nego mu pređe preko nosa i očija, mladić zastade, blago se osmjehnu i reče : 

• Ovdje se rastajemo, prijatelju. Što se mene tiče, poravnali smo račune. Ja sam svoj dug otplatio ali bojim se da ćeš ti svoj još da otplaćuješ. ‘Ajde sad. Budi se  ! 

Kažiprstom i srednjakom uhvati Mrtvog za nos. Ovaj vrisnu tako jako da njegov vrisak odtutnji dolinom, brdom i planinom. Prože se kroz zemljinu jezgru, uđe u krošnje drveća, travu. Zađe u rijeke, potoke, pade na dno jezera. Šćućuri se pod svaki kamen, grumen zemlje, korov drveta.  

 

Ako te ikada, dragi moj čitaoče, put navede na selo gdje su onomad prebivali Minići, ti zastani i pažljivo oslušni. Možda i dan danas se čuje vrisak jednog Mrtvog a živog čovjeka.